Daleka sutrašnjica

Strip “Daleka sutrašnjica” (The Long Tomorrow) nastao je 1975. godine po scenariju Dana O’Bannona i u likovnoj izvedbi Moebiusa, juče preminule legende svetskog stripa. Po rečima samoga Williama Gibsona, autora romana Neuromancer koji se danas smatra kamenom temeljcem sajberpanka u SF-u, ovo delo zaslužuje da se nazove pretečom tog podžanra.

Na jutjubu je upriličeno prelistavanje tog stripa. Opustite se deset minuta uz fantastične slike i Tangerine Dream u pozadini. Nije HD, ali prebacite na režim punog ekrana.

Dok gledamo u ove slike, postaje jasno zašto su mnogi reditelji utemeljili vizuelnu ikonografiju svojih SF filmova na principima koje im je pružio Moebius. Ridley Scott ne krije da mu je predložak “Daleke sutrašnjice” dobro poslužio za gradnju slike u filmu Blade Runner.

(Tnx Milan via FB)

R.I.P. Moebius

Danas je svet stripa izgubio jednog od najvećih autora koji su ikad vladali tim medijem.

Jean Henri Gaston Giraud, rođen 8. maja 1938, bio je velemajstor stripa koji je posebno obeležio šezdesete i sedamdesete godine prošlog veka. Svetu je bio poznatiji pod pseudonimom Moebius, kojim je potpisao većinu tabli svojih stripova; drugi, manje korišćen pseudonim beše Gir.

Blueberry, najpoznatiji junak Moebiusovih stripova

Među brojnim autorskim delima u svetu stripa, najpoznatiji je Blueberry, strip smešten u arhetipski prostor američkog starog Zapada. Ali, ako smem da biram, više su mi po volji dela potpune imaginacije – ono što je Moebius ostavio u žanru fantastike i naučne fantastike. Recimo, Arzach, junak mitskog arhetipa, smešten u neki čudni svet.

Nastavite sa čitanjem… “R.I.P. Moebius”

Slučajevi (30): Pakin i Rakukin

Rakukin mljacne usnama i, s gnevom se okrenuvši na svojoj pokretnoj fotelji, poče da gleda na drugu stranu. Pakin zabubnja prstima po kolenu.

– * –

Pakin i Rakukin

– Hej ti, nemoj toliko da frkćeš! – reče Pakin Rakukinu.

Rakukin nabora nos i neprijateljski pogleda Pakina.

– Šta gledaš? Nisi me prepoznao? – upita Pakin.

Rakukin mljacne usnama i, s gnevom se okrenuvši na svojoj pokretnoj fotelji, poče da gleda na drugu stranu. Pakin zabubnja prstima po kolenu i reče:

– Gle budale! Bilo bi dobro lupiti ga motkom po potiljku.

Rakukin ustade i pođe iz sobe, ali Pakin brzo skoči, sustiže Rakukina i reče:

– Stani! Kud si pojurio? Bolje sedi, a ja ću ti nešto pokazati.

Rakukin zastade i podozrivo pogleda Pakina.

Stani! Kud si pojurio? Bolje sedi, a ja ću ti nešto pokazati.

Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (30): Pakin i Rakukin”

Slučajevi (29): Početak veoma lepog letnjeg dana

Kamarov toj ženi zvekne šamarčinu, i žena sa kuknjavom pobeže u kapiju.

– * –

Početak veoma lepog letnjeg dana (Simfonija)

Tek što je zakukurikao petao, Timofej je iskočio kroz prozorčić na krov preplašivši sve koji su u to vreme prolazili ulicom. Seljak Hariton se zaustavio, podigao kamen i bacio ga na Timofeja. Timofej nekuda nestade. “Gle prevejanca!” – povika ljudsko stado, a neki Zubov se zalete i iz sve snage udari glavom o zid. “Eh!” – vrisnu žena sa oteklim desnima. Ali, Kamarov toj ženi zvekne šamarčinu, i žena sa kuknjavom pobeže u kapiju. Pored je prolazio Feteljušin i smeškao se. Priđe mu Kamarov i reče: “Hej ti, debela svinjo!” – i udari ga u stomak. Feteljušin se naslonio na zid i počeo da štuca. Romaškin je pljuckao odozgo kroz prozor, nastojeći da pogodi Feteljušina. Nedaleko odavde, nosata žena je tukla koritom svoje dete. A mlada, debeljuškasta majka, trljala je lice lepuškaste devojčice o zid od cigala. Maleno psetance, slomivši svoju tanušnu nožicu, valjalo se na pločniku. Neki mališan je iz pljuvaonice jeo nekakvu bljuvotinu. Kod bakalnice – dugačak red za šećer. Žene su se glasno svađale i gurale jedna drugu korpama. Seljak Hariton, napivši se denaturisanog špiritusa, stajao je pred ženama sa raskopčanim šlicem i izgovarao ružne reči.

Na taj način otpoče jedan lep letnji dan.

1939.

"Gle prevejanca!" – povika ljudsko stado, a neki Zubov se zalete i iz sve snage udari glavom o zid.

– * –

(Danil Harms: IV ciklus – Slučajevi)

Najbolja stvar

Citat dana dolazi od onog po kome je nazvan plišani meda, a ko je bio nepokolebljiv u svojoj nameri da privede dvadeseti vek narodu na čijem čelu je boravio neko vreme.

Teddy, veliki baja, plišani meda, američki predsednik i vizionar

U svakoj situaciji, najbolja stvar koju možete učiniti je prava stvar; sledeća najbolja stvar koju možete preduzeti je pogrešna stvar. Najgore što možete učiniti jeste da ne preduzmete ništa.

Theodore Roosevelt

 

Nije nam potreban smak sveta: prokrastinacija će ubiti svet pre nego što smo mogli da naslutimo. Jedino me raduje to što su arhitekti svetskog globalnog poretka prevideli to da nema nikog ko je spreman da se odrekne sedenja pred računarom i/ili televizorom u pauzama čitanja Harija Potera i sličnih baljezgarija. Zato plan neće uspeti. Poješće ih letargija i crći će u besu neuspeha. Ako! Tako i treba da bude.

Prelistavam martovski National Geographic

Kako stvari stoje, kupovina novina na kiosku mi sasvim dobro ide. Nisam to radio godinama.

National Geographic Srbija, mart 2012.Razgledao sam poštansko sanduče koje propisuju Pošte Srbije. Ne znam šta misle o tome da se svi oblačimo jednako, kao Kinezi u vreme Mao Ce Tunga, da možda svi isto mislimo kao u Orvelovoj distopiji ili da stojimo mirno u 15:05 četvrtog maja, kao što smo i radili jedno pet-šest godina, ali ovo sa poštanskim sandučićima im neće proći. Reč je o plehanom đubretu koje treba montirati sa spoljne strane kapije tako da se u njega pošiljke mogu ubacivati iz prednjeg i gornjeg, poklopljenog proreza. Taj prorez je taman toliko širok da National Geographic jedva prođe, i to tek ako namontiram sanduče dovoljno nisko da Njegovo Veličanstvo ne mora da se previše pruža sa svog bicikla. Oni formati na koje sam davao i po 160 € godišnje ne mogu da prođu u to sanduče. A vratanca? Pa meni su Čovekoliki odneli i celo namontirano bežično zvonce, pa me još jebavali sledeće noći iz mraka, dok još nisam znao za krađu. Od novog sandučeta bi napravili smederevac u roku od pet minuta. Gledao sam niz ulicu poslednjih dana. Indikativno: niko u četrdesetak kuća nije stavio to sanduče…

Eh, kakve perverzne misli ja gajim u svojoj glavi! To su misli o svetu u kojem se ja pretplaćujem na nekoliko časopisa, a oni stižu neoštećeni na moju adresu u sanduče koje se nalazi sa unutrašnje strane kapije. Samo što nema takvog sandučeta…

Kiosk je udaljen od moje kuće nedovoljno daleko: prođem kroz zadnju kapiju bolnice, pa kroz dvorište do glavne kapije, i tamo je. Mogao bih zimi bez jakne i kape da odem i vratim se pre nego što mi se uši ohlade. Ovog utorka je bilo prijatno prepodne kad sam kupio martovski broj National Geographica. Puštam Radio Paradise u uši i krećem sa prelistavanjem.

(…Boktemazo! Betovenova “Mesečeva sonata” na rock’n’roll radiju!…)

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam martovski National Geographic”

Slučajevi (28): Anegdote iz Puškinovog života

Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo.

– * –

Anegdote iz Puškinovog života

1.

Puškin je bio pesnik i stalno je nešto pisao. Jedanput ga je Žukovski zatekao kako piše i glasno uzviknuo:

– Šta je, opet piskaraš!

Otada je Puškin veoma zavoleo Žukovskog i počeo je, od milja da ga naziva, prosto, Žukov.

"Njemu raste, a meni ne raste" – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina.

2.

Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo i svagda je zavideo Zaharinu, kojem je, naprotiv, brada sasvim pristojno rasla. “Njemu raste, a meni ne raste” – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina. I uvek je bio u pravu.

Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (28): Anegdote iz Puškinovog života”

Slučajevi (27): Feđa Davidovič

Feđa je izbečio oči i zamahao rukama na ženu, kao da bi da kaže: “Šta ti je, šta ti je, to uopšte nije tačno!”

– * –

Feđa Davidovič

Feđa se dugo prikradao posudi za puter i najzad, uvrebavši trenutak, kada se žena sagnula da podreže nokat na nozi, brzo, jednim pokretom izvadi prstom iz posude sav puter i stavi ga sebi u usta. Zatvarajući posudu, Feđa slučajno zazvecka poklopcem. Žena se momentalno ispravila i, ugledavši praznu posudu, pokazala makazama na nju i strogo rekla:

– U posudi nema putera. Gde je?

Feđa napravi začuđen izraz i, isteglivši vrat, zaviri u posudu.

Žena je bila pojurila za njim, ali se do vrata zaustavila, jer je bila gola pa takva nije mogla da izađe u hodnik, gde su se kretali i drugi stanari toga stana.

– Puter ti je u ustima – reče žena, pokazujući makazama na Feđu.

Feđa odrečno zavrte glavom.

– Aha – reče žena. Ćutiš i vrtiš glavom, zato što su ti usta puna putera.

Feđa je izbečio oči i zamahao rukama na ženu, kao da bi da kaže: “Šta ti je, šta ti je, to uopšte nije tačno!” Ali žena reče:

– Lažeš, otvori usta.

– Mm – reče Feđa.

– Otvori usta – ponovi žena.

Feđa raširi prste i zamumla, kao da bi da kaže: “Ah da, potpuno sam zaboravio; odmah ću da dođem” – i ustade, nameravajući da izađe iz sobe.

Nastavite sa čitanjem… “Slučajevi (27): Feđa Davidovič”

Skok sa platforme

Sve nešto mislim… Bilo je vreme kad je vazduh bio čist, seks prljav, a na televiziji su mogli da nastupe samo oni koji doista nešto i umeju da pokažu, a da to nije napravljeno od silikona i montirano ispod kože.

I kao što rekoh… No, Larry Griswold je bio legenda sa nadimkom The Diving Fool. Sad znamo zašto. A koliki se rad krije iza ove predstave, ostaje samo da pretpostavljamo.

Happy Birthday, Mr Gilmour

Danas mu je 66. Izgleda, kreće se i ponaša kao pravi gospodin iz prostog razloga što je pravi gospodin. Pritom je sjajan roker i veliki poštovalac muzike.

David Jon Gilmour je rođen 6. marta 1946. godine u Kembridžu, gde se družio sa nekim zanimljivim likovima u srednjoj školi. Mlađahnog i umetnički nadarenog druga po imenu Roger Barrett (koga su svi znali po nadimku Syd) je naučio da svira gitaru. To je kasnije, kada je Sidu crkao I/O port, pomoglo zajedničkim poznanicima iz srednje škole da ga pozovu da prikrpi nastalu rupu u bendu koji je posle prvog albuma imao gomilu ugovorenih obaveza i međunarodnu karijeru u perspektivi.

Ime tog benda je bilo Pink Floyd.

A šta se dešavalo u tom velikom bendu i ko je za šta kriv, a ko za šta prav, predmet je mnogobrojnih demagoških rasprava u kojima ja neću učestvovati. Umesto toga, ja slušam muziku, a čujem više od onih kojima je stalo do kulta prolupalih ličnosti.

Nastavite sa čitanjem… “Happy Birthday, Mr Gilmour”