Faca

Ako je Eric Clapton u jednom trenutku bio gitaristički Bog, u drugom talasu britanske bluz scene koji je naišao krajem šezdesetih pojavilo se još nekoliko kandidata koji su konkurisali za to mesto. Peter Green, koji je nasledio Claptona u jednoj od postava Bluesbreakersa Johna Mayala, bio je jedan od najozbiljnijih. Škola koju su prošli mnogi vrhunski i značajni muzičari sa Ostrva kod Mayala je bila važna, ali je Green imao nešto drugo na umu.

Napuštajući Bluesbreakerse, Green je sa sobom povukao i tadašnjeg basistu Johna McVieja da bi osnovao novu grupu.

Nastavite sa čitanjem… “Faca”

Cigle

Dok čitam knjigu o tome kako je grupa danas velikih muzičara pokorila Nashville početkom sedamdesetih i kroz šta su prolazili u svojoj borbi sa muzičkom birokratijom, u drugom planu mi se vrti program jedne internetske radio stanice. Moje uši reaguju samo na ono što se njima dopada i u jednom trenutku shvatam da više ne čitam, već slušam pesmu koja se lenjo razvija.

Pokušavam da razaznam stihove i ništa mi nije jasano. Čini mi se da su samo nabacani bez ikakvog reda i značenja.

DJ odjavljuje pesmu i kaže da je pevala grupa Hey Rosetta!. Prvi put čujem to ime…

Nastavite sa čitanjem… “Cigle”

Sedamdesetih je bilo lako biti čarobnjak

Misao na misao, asocijaciju na asocijaciju, da čovek ne poveruje kako je lako zatvoriti krug. Ispričaću vam o čemu je reč, samo da pustim jednu staru stvar, da je se setite i da je opet čujete, možda posle dugog vremena, kao u mom slučaju.

A sad, da vam polako ispričam kako je počelo i završilo se mišlju o čoveku koji je na muzičkoj lepezi na suprotnom kraju svemira.

Nastavite sa čitanjem… “Sedamdesetih je bilo lako biti čarobnjak”

Ne brinem ni o čemu

R.I.P. Leonard Cohen 1934-2016
R.I.P. Leon Russell 1942-2016
R.I.P. Mose Allison 1927-2016

Zapravo, trebalo bi brinuti. Tempo kojim odlaze veliki stvaraoci je neumitan, posledica je prirodnih tokova, jer godine čine svoje, a umetnici su poznati kao oni koji baš i ne mare mnogo za zdrav život.

Nije naš posao da tugujemo: naš je posao da pokažemo mrvicu poštovanja i da se sećamo tih stvaralaca, slaveći njihov život i delo koje su ostavili za sobom.

Nastavite sa čitanjem… “Ne brinem ni o čemu”

Laku noć, Meseče

Da citiram sebe:

Za razliku od većine soundtrackova koji se bez filmskih kadrova pretvore u dosadnu kulisu dok se rade sasvim desete stvari, oni iz Tarantinovih filmova mogu da funkcionišu i sami za sebe. To nam mnogo govori o režiserovom rafiniranom muzičkom ukusu i, dakako, naslušanosti. Mešanje muzičkih žanrova kod njega je sasvim uobičajena stvar, a ne nedostaje ni egzotike i eksperimenta.

Seća li se neko muzike koja svira na kraju filma Kill Bill 2?

Vreme je da obnovimo gradivo.

Nastavite sa čitanjem… “Laku noć, Meseče”

Ovo je život?

Većina muškaraca muzičara će u razgovoru lako da potvrdi da je za bavljenje ovim zanatom glavni motiv bio “doći do mnogo devojaka”. Oni istinski umetnici govoriće o “unutrašnjem porivu” koji su osećali od malena kako bi iskazali svoje emocije. Psiholozi će nas ubeđivati da je gitara samo nastavak onog muškog dela tela koji nazivamo “porodičnim draguljem”.

Žene su na ovu temu mahom uzdržane i nerado govore o tome. I don't know smile

Ovo je jedna od mogućih priča.

Nastavite sa čitanjem… “Ovo je život?”

Led

Odmah posle čuvenih “Petooktobarskih promena”, moj Kum je otišao na kratku turneju po Kanadi. Željno sam iščekivao njegov povratak zbog nabavke nekih sitnica vezanih za posao, a znao sam i to da se neće vratiti praznih ruku.

Iako su nam muzički ukusi veoma različiti, uvek bi se u gomili ploča/diskova koje je donosio iz inostranstva našlo ponešto i za mene. Tako sam se, za malim zakašnjenjem, upoznao sa, kako je on tvrdio, “pevačicom koja se ne skida sa kanadskih radio programa”. Bio je to moj prvi susret sa Sarah McLachlan.

Nastavite sa čitanjem… “Led”

Dželat i žrtva

Jean-Luc je moj virtuelni prijatelj iz Francuske. Ono malo što znam o njemu je da je profesor književnosti u srednjoj školi, da smo ispisnici i da volimo sličnu muziku. Mnogo puta mi je skrenuo pažnju na neke interesantne stvari za koje nisam čuo, naučio me je kako se u njegovoj domovini ne pevaju samo šansone, a i razvejao mi zablude oko pojedinih francuskih izvođača za koje sam, na osnovu nekoliko pesama koje sam čuo, pomislio da su mnogo veći nego što jesu.

S vremena na vreme razmenimo po koji disk, da podstaknemo znatiželju i pronađemo novu temu o kojoj možemo da diskutujemo.

Nastavite sa čitanjem… “Dželat i žrtva”