Još od malih nogu činilo se da je Davidu Minisianu predodređena muzička karijera. Sa pet godina je počeo da uči da svira klavir, a sa 15 mu je predloženo da postane profesionalac. To je podrazumevalo svakodnevno višečasovno vežbanje repertoara u trenutku kada su dečake njegovih godina više zanimali bezbol, gluvarenje sa drugarima, devojčice… A moralo se ići i u školu.
Uz sve to, Minisian je otkrio novu strast – snimanje filmova.
Bauhaus je bila jedna od prvih grupa koja je promovisala ono što se danas zove gothic rock. Negovali su minimalističku svirku sa reskim gitarama i mračnom atmosferom ispunjenom mističnim stihovima koje nisam uvek uspevao da razumem. Takva muzika se nikako nije uklapala u moja poimanja – ja sam po prirodi veseo čovek.
Ipak, imali su i jednu dobru stranu – fantastičnog pevača čiji je bariton plenio na prvo slušanje.
…Jedino preostaje da izaberete sredstvo konverzije hrpe umornih ljudi u veselu gungulu koja je spremna da đuska do jutra. Ako nemate iskustva, pretvorićete žurku u parastos, a to niko ne želi. Ako ste vešt animator, snaći ćete se nekako.
A ako ste iskusan animator, imaćete OVOLIKOG keca u rukavu za one prilike kad ništa drugo ne uspeva.
Lepo pustite Stray Cats i u roku od dva minuta leti perje!
Krajem sedamdesetih uhvatio sam sebe da slušam sve i svašta. Mainstream me nikako nije privlačio. Smatrao sam da je većina onoga što se svrstavalo pod ovu kovanicu manje-više dosadno, pa sam stalno pokušavao da pronađem nešto novo što će mi bolje držati pažnju. Uostalom, to i danas radim.
Kao i svaki narkoman, kako vreme prolazi, tražim sve jači fiks.
Iako većina nas misli da je britanska muzika sa pojavom Bitlsa, Stounsa, The Who, Kinksa i još mnogih drugih ušla u rock fazu, nije bilo tako. Pop/beat se održao do kraja šezdesetih, i to veoma uspešno. Kako se uspešnost ogledala u proizvodnji popularnih pesama i, naravno, finansijskom efektu koji je dolazio od prodaje singlica, cilj svake grupe je bio da se dočepa top liste. Pojavom na top listi automatski se dobijao bolji honorar za svirke, a i mesta na kojima se svira postajala su sve prestižnija.
Uz mnogo sreće i nekoliko hitova iza sebe moglo je da se računa i na nastup na televiziji.
Prebiranje po singlovima me je ovoga puta uhvatilo nespremnog. Dok sam ovaj vrteo po rukama, bio sam iznenađen kako je uopšte dospeo do mene. Utešno je bilo da sam se odmah setio pesme – dobra, od onih koje su mogle da postanu klasika. Pomislio sam na jednog od Samuraja koji bi mi odmah rekao:
I still hear your voice at night
When I turn out the light
And try to settle down
But there’s nothing much I can do
Because I can’t live without you
Any way at all
Ovo je jedna od najlepših ljubavnih pesama u istoriji muzike i dobra prilika da se upoznamo sa jednim sasvim neobičnim čovekom.
Sad mi tražimo skrivena značenja u pesmama koje je pevao. Naročito revnosno to činimo otkako nas je, uz ultimativni performans sopstvene smrti, onako veličanstveno zbunio i ostavio nas da zauvek tražimo odgovore na pitanja koja nas on nije terao da postavljamo, a na koja on nije hteo da odgovori.
A jedina istina je ta da su sve te pesme oblikovale ličnost koja se ispod tog pseudonima krila skoro pedeset godina uglavnom besprekorne umetničke karijere najdaljeg dometa. I zbog toga nije bitno to što neke od tih pesama nisu bile njegove: on ih je pevao bolje nego bilo ko, uključujući njihove autore.
Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.
Auh. I još jednom: auh.
Reči su nedostatne.
Imalo bi, ipak, da se kaže ponešto o ovoj i nekim drugim Bowieovim interpretacijama pesme “La Mort” Jacquesa Brela. U tome će nam pomoći jedan od njegovih najvažnijih muzičkih saradnika, upravo onaj koji je poslednji sa njim podelio scenu.
I can tell by your eyes that you’ve probably been crying forever,
And the stars in the sky don’t mean nothing to you, they’re a mirror.
I don’t want to talk about it, how you broke my heart.
If I stay here just a little bit longer,
If I stay here, won’t you listen to my heart, ohh my heart?
Znam, čuli ste ovu pesmu nebrojeno puta kako je peva Rod Stewart, a pojma nemate ko je njen autor i kako zvuči u originalnoj verziji. Evo novog priloga za naš mali serijal o važnim pesmama koje nisu proslavili njihovi autori ili prvi izvođači, već neko drugi.