Onaj čiča iz filma “Crossroads” je bio u pravu: dobra volja nije dovoljna da bi se svirao blues. Mora prvo da se udahne prašina sa hiljadu milja drumova. Ovaj dečko je sazrevao dok je već snimao blues.
Umetnost zajedničkog bitisanja je, verovatno, najteži predmet koji se uči u školi života. Za ovu disciplinu nema udžbenika, gradivo se ne može nabubati, pravila su rastegljiva, akteri često nekompatibilni, a krajnji rezultat niko ne može da predvidi. Uostalom, taj film se neprekidno vrti u našim domovima ili ga barem gledamo u svojoj okolini. I, ma koliko se upinjali da ukapiramo sve finese uspešnog i uzroke neuspešnog zajedničkog delanja kako bi se prilagođavali i tražili tačke spajanja, često smo nemoćni da održimo zajednicu iz ko zna kojih razloga.
Žene će odmah reći da je to zbog nedostatka ljubavi.
Napraviš jednom, prodaješ pet puta… Čestiti prodavci makar naprave novo pakovanje i zamene mašnice. A oni iskreni dodaju još ponešto…
Ne znam kakav je vaš stav prema novim izdanjima i remiksima starih fonografskih izdanja. Neko nato gleda kao na novu priliku da se sa (sad već poznatim) sadržajem sretne u nekom novom kontekstu ili barem novom nosaču zvuka. Taj kontekst može da bude različit – recimo, neko jubilarno izdanje sa osveženim miksom mastera (baš kao što pomenusmo pre par dana album Abbey Road: (50th Anniversary) Super Deluxe Edition) ili je to sadržaj u proširenom zvučnom ambijentu (poput popularnih 5.1 remiksa u visokoj rezoluciji – pravac koji je ovladao u 21. veku). Meni lično su pak najslađa ona reizdanja koja podrazumevaju dodavanje nekih arhivskih materijala, onih iz kojih se može saznati bar ponešto o procesu nastanka tog sadržaja.
Priznajem, nije to sadržaj za svakog. Na primer, ovo što sam prvi put čuo baš prošlog vikenda meni predstavlja sladostrasni materijal vredan svake pažnje.
Onom komentatoru na Cevki koji je, ne baš naročito inteligentno, utvrdio da je ovo “mnogo lošije od originalnog snimka sa albuma” verovatno ne bi bilo moguće da otkrije zbog čega je ovakav materijal vredan.
Postoje ljudi koji pronalaze lepotu u brojevima baš kao što većina nas pronalazi lepotu u muzici…
Pre dvadesetak godina radio sam na projektu opremanja Katedre za matematiku lokalnog fakulteta. Dok su “deca” razvlačila kablove i montirale računare društvo mi je pravio mladi profesor koji je bio pomalo neobična pojava. Opsednut brojevima, govorio mi je da su mnogi od njih “lepi”, a što je priča duže trajala, sve manje sam mogao da ga razumem.
Iako nikada nisam bio u zavadi sa matematikom, do takvih apstrakcija nisam mogao da se uzdignem. Da bi mi dočarao svu lepotu matematike izveo mi je jednostavan primer koji se u nauci zove Kaprekarova konstanta (broj). Pokušaću laički da objasnim o čemu se radi…
Može li se cediti suva drenovina? Ne može, osim u epskim pesmama. Zato postoje albumi koji se mogu cediti do kraja sveta i iz njih će uvek izaći još ponešto…
Ne mogu da lažem: naslov jučerašnjeg Zoćinog članka je potakao naslov ovog, baš da u kontru. No, pravi razlog za današnje pisanje je ozbiljan: prekjuče, 26. septembra 2019. godine, navršilo se tačno pola stoleća od prvog objavljivanja albuma Abbey Road, poslednjeg autorskog dela koje je snimila grupa The Beatles. Naravno, izdavački posmatrano, album Let It Be je poslednji (izašao je tek u maju 1970, kad grupa uveliko više nije postojala), ali taj sadržaj je snimljen mnogo ranije: Abbey Road je prava labudova pesma grupe.
Sto ljudi, sto ćudi, pa od trinaest autorskih albuma koje su Bitlsi objavili “za svog vakta”, pronaći ćete da je svaki od njih nekome omiljen iz nekog razloga. S obzirom na to o kome je reč, tako nešto nije čudno. Što se mene tiče, stvar je jasna, pri čemu ću veoma da pripazim kako to izgovaram: meni je Abbey Road ubedljivo najdraži, a onaj potpourri na B strani tog albuma smatram jednim od najboljih trenutaka u istoriji muzike uopšte.
A koji album grupe je najbolji – paz’ da me ne navučete na besciljnu raspravu.
Ne dozvolite da vas uljuljkaju mekoća melodije i moć njenog autora da manipuliše toplim emocijama. Tema ove pesme nije nimalo ugodna.
Vlasnik ovoga bloga i ja smo odavno poštovaoci i obožavatelji života i dela Elvisa Costella. U to ste mogli da se uverite u više navrata, pa je potpuno normalno da mu se vraćamo s vremena na vreme. Nezavisno od nas, Allmusic, koji želi da bude referenca, zaključio je da je Costello “The most evocative, innovative, and gifted songwriter since Bob Dylan, with songs that offer highly personal takes on love and politics.”
Iako je karijera Bobbyja Womacka bila na trenutke haotična, vreme je pokazalo da su njegove zasluge mnogo veće, a uticaj širi nego što se mislilo.
Onomad banem kod komšije u sitan sat. Čim mi je otvorio vrata stana, dočekala me je dobro poznata pesma Bobbyja Womacka. Odakle on da sluša njega kada je ljubitelj lakših nota, nije mi odmah bilo jasno. No, čim sam ušao u dnevnu sobu, video sam da počinje Tarantinov film Jackie Brown u kojem je današnja pesma iskorišćena da proprati špicu.
– Daj, pojačaj – insistirao sam.
– Kako da pojačam, znaš li koliko je sati?
Kako da ispratim muziku Bobbyja Womacka ako ne svira glasno?
Reciklaža može da se posmatra kao trivijalni komercijalni koncept, kao tehnički korak koji simulira napredovanje, ali i kao osvežena paradigma o autorstvu i aktivnom učešću manje istaknutih članova neke grupe. Takav je, uzgleda, remiks albuma koji samo što nije objavljen.
Remiksovanje albuma se pojavilo kada je uvedena nova tehnologija nosača zvuka. CD-ovi su na početku reklamirani kao superiorniji u odnosu na vinile, a diskografi su se još krajem prošlog veka zatrčali u izdavanje starih albuma na novom mediju ne bi li namakli još koju kintu u večitoj reciklaži i mobilisali nove generacije koje pristižu. Rezultati ovakvih operacija su raznoliki – bilo je diskova koji su zaista bolje zazvučali u digitalnoj tehnologiji. No, bilo je i mnogo onih koji su loše odrađeni.
Čini mi se da je najbolja varijanta da se ostave originalni miksevi, a da se dodaju i novi, pa neka svako sluša ono što mu se dopada.
Ova starica baš zna žestoko da udari. Od trenutka kada otvori usta ostanete bez daha i vilica vam padne na pod.
Nekada je Detroit važio za centar američke automobilske industrije. Gradu su cvetale ruže i razvijao se sve do poznate naftne krize početkom sedamdesetih, kada su cene benzina otišle u nebesa. Bio je to kraj za visokolitražne američke automobile koje možemo još samo u filmovima da vidimo. Detroit je, poput Čikaga, tada počeo da tone… Danas se ne može prepoznati, jer industrija kakvu smo nekada poznavali u njemu više ne postoji.
Znati kako, to je veština koja se stiče vremenom. Pa makar bila i ljubav u pitanju.
Iako ih publika najviše pamti po hitu “Happy Together” o kojem je ovde već bilo reči, The Turtles su bili jedna od najinteresntnijih grupa koje su se pojavile u Americi sredinom šezdesetih. Dugo sam za njih mislio da su Englezi, jer su fenomenalno skinuli stil grupa koje su dolazile sa Ostrva u sklopu “britanske invazije“, no nisu se oni zaustavili samo na tome. U njihovoj muzici bilo je i stilskih elemenata koji su dolazili iz američkih grupa poput The Lovin’ Spoonful ili The Beach Boys i prava je šteta što su u toku svoje relativno kratke karijere posmatrani samo kroz hit singlove. Njihovi studijski albumi, beše ih ukupno pet, pravi su praznik za uši i uživancija ih je slušati.
Rečju, The Turtles je bila ozbiljna grupa koju industrija nije ozbiljno shvatala.
Ric Ocasek može mirno da spava. Voleo je najlepše žene, a pesme su mu i dalje aktuelne… Šta se bolje može poželeti?
U leto 1979. godine jedan od “dobrih đaka” koji su završnu godinu srednje škole proveli u Americi vratio se kući sa pregršt singlova. Išli smo kod njega da čujemo šta se dešavalo dok je bio tamo, a te singlice su bile zvučna kulisa – rekao nam je da su to izvođači koji su popularni na studentskim radio stanicama. Tada sam prvi put čuo za grupu The Cars. Pevali su presmu “Just What I Needed” o dosadnoj devojci koja se zalepila za frajera i ne da mu da diše. Zvuk benda je bio interesantan: oštre gitare i neočekivani upadi sintisajzera su nekako bili u kontrastu sa nekom vrstom popa kojem je pesma naginjala.
Dovoljno da se ozbiljnije zainteresujem za ove momke.