Valja se crni talas

Čitam, onomad, tekst u novinama uglednog srpskog rokera kako su razbili svirkom u jednoj od evropskih metropola. Neću da mu pominjem ime, znam dobro čoveka, može da bude jako neprijatan, naročito kada popije malo više. Sve mi tekst nešto liči na sopstveni hvalospev koji samo popunjava prostor ionako praznih novinskih stranica, tek nešto da se dešava.

Kako da domaća grupa uspe “napolju”? Decenijama sam tupio na tu temu sa raznim akterima na domaćoj muzičkoj sceni i nikada se ni oko čega nismo složili. Srpska posla!

A može, nije da ne može, baš ovako.

Nastavite sa čitanjem… “Valja se crni talas”

Zatvaranje zida

Preganjali smo se ko će da napiše. Svako je našao razloge da se izvuče od posla. A reč se mora izgovoriti.

Nije reč o tome da ostaneš bez teksta. Najzad, najbolje predstave tome i služe: da te ostave bez teksta. Svrha umetnosti je da te izbaci iz koloseka i da usadi u tebe misao koja će te učiniti drugačijim. Sve ostalo je nebitno.

Naravno, pohodili smo koncert “The Wall” u Beogradu. Nekoliko jakih razloga je tome bilo. Želeo sam da zaokružim celinu koju sam načeo kad sam u zimu potkraj 1979. godine mesec dana neprekidno preslušavao tek kupljeni album svoje omiljene grupe. Hteo sam da se suočim sa čovekom o kome je moje mišljenje palo nakon što sam ga video kako se kompromituje u pokušaju da skrene pažnju na sebe tokom dve duge decenije lutanja. Hteo sam da pokažem svojoj ćerki, koja više nije dete, kakav je bio mentalni prostor mog odrastanja, jer te slike su bile važne kad sam imao četrnaest i petnaest godina.

I najzad, hteo sam da vidim spektakl za koji je na naslovnoj strani New York Timesa bilo napisano: “The best show in history of rock’n’roll. Period.”

Da zavirimo.

Nastavite sa čitanjem… “Zatvaranje zida”

Na lepom, plavom Dunavu

Kad se pomene “valcer”, većina ljudi koje znam pomisle na valcer iz naslova ovog priloga.

U stvari, većina pomisli na bečki valcer, verovatno ne znajući da postoji i engleski, i odmah “padne” asocijacija na poznato Štrausovo delo. No, ovog puta u istom ritmu zaplešimo uz “daviteljsku”. A vi valjda već znate da li je reč o devojci s kosom boje iz naslova pesme ili o nekom drugom vidu zadovoljstva. Ili oboje. 😉

Pet godina bez Crnog Mojsija

Na današnji dan navršava se pet godina od smrti velikana southern soul muzike, Isaaca Hayesa (1942-2008).

Čime započeti retrospektivu tako velikog opusa jednog od najznačajnijih stvaralaca moderne”crne” muzike u poslednjoj trećini prošlog veka? Možda pesmom u kojoj je sažeo nekoliko muzičkih pravaca u kojima je stvarao (soul, jazz, funk, fusion), za šta mu je trebalo nešto više od 17 minuta – ovu verziju “Ain’t No Sunshine” izveo je 20. avgusta 1972. godine (na svoj 30. rođendan) na muzičkom festivalu Wattstax pred oko 112 hiljada posetilaca.

Nastavite sa čitanjem… “Pet godina bez Crnog Mojsija”

Opstanak, ponovo. Ili još uvek. Kao da ima neke razlike.

Obrni, okreni, stvar se svodi na opstanak. Na puko preživljavanje.

Ponekad je lakše, primetio sam to odavno, kad slici bilo kakve muke dodaš muzičku podlogu. A bolju podlogu za svoje aktuelno stanje ne mogu da nađem jer, čini mi se, ne postoji.

Slušaj glasno. Ako ima distrozije, ne diraj: dobro je baš tako.

Nastavite sa čitanjem… “Opstanak, ponovo. Ili još uvek. Kao da ima neke razlike.”