Obrada u 13: Klasična ljubav

Lično nalazim kako su obrade fantastičan način za upoznavanje sa džezom i klasičnom muzikom.

Osnovni problem sa tim muzikama (za čije se dublje razumevanje mora u školu ići) je strukturalni. Dok smo u pop muzici (kojom smo svakodnevno okruženi) naviknuti na uvod–strofa–refren–strofa–refren–solo–refren–kraj strukturu, ozbiljne muzike imaju svoju logiku, i to zavisnu od perioda ili podvrste kojima pripadaju. Ta različitost ume da odbije, uplaši.

I tu uskače dobra obrada. Pri sudaru sa nesvakodnevnim muzičkim oblicima mnogo pomaže poznavanje melodije, a upravo nju obrade ne diraju (previše). Tako možemo da raspoznamo šta je melodija, a šta je stil, struktura.

U tom smislu, danas maltretiramo jedan klasik iz Lenon-Makartni opusa, sjajnu She Loves You:

Nastavite sa čitanjem… “Obrada u 13: Klasična ljubav”

Dobrica Džoni

Trebalo je da osvane vest da bih se setio Majstora… Uglavnom, prema današnjoj vesti koju sam pročitao na portalu B92, Chuck Berry ne miruje ni u 86. godini života. Najavio je objavljivanje šest novih pesama, čim nađe “nekog ko će ga voditi”, verovatno misleći na kakvog valjanog menadžera.

Dok se to ne desi, deder da se prisetimo najpoznatije njegove pesme.

Nastavite sa čitanjem… “Dobrica Džoni”

Mojih 125, priča 4: Beskonačno dugi san o Organonu

Kate Bush – Hounds of Love (1985)

Da li znate ko je Ricky Hopper? Naravno da ne znate; nisam znao ni ja dok nisam zagnjurio prilično duboko u ovu priču. To je kućni prijatelj Roberta i Hannah Bush, u čijoj ćerci je prepoznao muzičkog genija i otkrio je svom drugom prijatelju. Aha, sad već zvuči poznato?…

Kate Bush – Hounds of Love (1985)Sredinom sedamdesetih, simultano u Njujorku i Londonu, čitava generacija je upala u kovitlac negacije imperijalnog kapitalizma. Bilo je to mnogo romantičnije nego što se dešavalo u jesen 2011. godine po Americi, a onda i po nekim drugim mestima na svetu: ti mladi ljudi su ikonografiju svog inata pronašli u raznim modalitetima panka. Ideja je uspela: u muzičkoj sferi je narasla do te mere da je bilo teško nametnuti neku drugu ideju najmasovnijoj publici. Valjalo je da se novajlije makar prikriju u pank ikonografiju ako su imale nameru da plasiraju svoje radove.

Novajlijama iz drugih priča je bilo teško tih godina. Među takvima je bila i jedna devojka kojoj je na vreme skrenuta pažnja na opasnost od tržišta čiji kapacitet za novajlije je apsolutno zavisio od odabranog žanrovskog izraza. Tako se desilo da je ona svoju intelektualnu nadmoć vešto upakovala u postmodernistički art-rock, sve sa baletom u mizanscenu. Odnos sa medijima je bio pragmatičniji: na televiziji i na naslovnim stranicama časopisa pojavljivala se obučena kao pank-zvezda, sve sa neverovatnim višebojnim frizurama, iako to realno nije bio njen stil. Da nije tako učinila, tržište bi je verovatno odbacilo, onalo stidljivu kakva je bila, i većina nas ne bi nikad ni saznala za nju… Eventualno bi se pridružila predugom spisku patetičnih stvaralaca koje danas nazivamo one hit wonders. Ulučilo se u jednu tačku mnogo veštine, solidno znanje, kao i zrno sreće da pomogne neko ko ima uticaj: bila je to formula početka jedne veličanstvene karijere.

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125, priča 4: Beskonačno dugi san o Organonu”