Najstariji na vrhu top liste

Boktemazo, nisam ni znao da je još živ. A ne samo da je živ i aktivan, nego i ubada dobitke…

Ima jedna scena u filmu Godfather III: slavi se to što je Michael Corleone kupio dobio viteško zvanje i orden od Vatikana. Među prisutnima je, dakako, i Johnny Fontane, pevač (ili, kako Ameri vole da kažu za takve: crooner) kome je Vito Corleone pomogao više od jedanput u karijeri po metodi “made them an offer they couldn’t refuse“; pride, setite se glave trkačkog konja u krevetu onog producenta u prvom delu, to je taj… Uglavnom, dužan familiji za sve što ima, čuveni pevač se pojavljuje na svim svečanostima i peva za njih… U jednom času u sceni te proslave u trećem filmu, Michael odlazi nekud, a Johnny ga pita:

– Pa dobro, kuda ćeš sad? Taman sam hteo da otpevam tvoju omiljenu pesmu!

A Michael mu kaže:

– Idem u kuhinju, našao sam tamo neke ploče Tonnyja Bennetta…

– * –

Tony Bennett - Duets II - Prvo mesto na Billboardovoj listi Top 200 Albums krajem septembra 2011.Danas sam pročitao da je Tonny Bennett postao najstariji muzičar čiji album je dosegao prvo mesto na Billboardovoj top listi top 200 albuma. Za njega je to prvi put da osvoji prvo mesto – a već mu je 85 godina.

Album Duets II se posrećio matorom keši: reč je o dobrom produkcionom planu za interpretaciju standarda sa mnogim VIP gostima. I, vala, uspelo je: Lady Gaga, k.d. lang, Aretha, Sheryl Crow, Norah Jones, Natalie Cole…. i Amy Winehouse.

I tako čovek, ni kriv ni dužan, ispade najsrećniji lešinar ove godine. Taj duet vas čeka na vrhu jutjub kanala Tonnyja Bennetta. Sticaj okolnosti je hteo da tako ispadne; priznaćete, to je fenomenalan duet.

Ja ću ipak da se pozabavim nečim drugim.

Nastavite sa čitanjem… “Najstariji na vrhu top liste”

Dospeo džezer u raj…

Počeću vicem koji znam barem 25 godina. A onda da obeležimo godišnjicu odlaska najveće face koju je džez imao.

– * –

Umre neki malo poznati džez muzičar, pa dospe pred Svetog Petra.

Pa, ’ajde dobro, valjda ima i to, to samo Šef zna... – Jaooo, opet džezer… Stvarno mi muka od vas mudrosera… Deder da vidim šta ti piše u Knjizi, da ti pravedno zabiberim kad te pošaljem dole… Hm… Šta je bre ovo?… Proveo ceo život sa jednom ženom? Pa još joj davao celu zaradu i svake godine je vodio na letovanje? Platio deci dobro školovanje? Pio samo dva-tri piva na veče? ŠTA??? Svirao na dobrotvornim koncertima??? Poklanjao deo love sirotištu???… Koji si bre ti? Ovo još nisam imao sa džezerima… Pa, ’ajde dobro, valjda ima i to, to samo Šef zna… U redu, baki, ideš u raj! A pošto si mi prvi ovakav slučaj među džezerima, red je da te nešto častim. Evo, kad ti se otvore rajska vrata, pred tobom će se ukazati ona vizija raja koju odavno imaš. I to će ti biti raj do sudnjeg dana!

Kroči džezer kroz zlatne dveri kad su se otvorile. I pred njim se ukaza nekakva ulica bez kraja, veoma nalik 51. ulici na Menhetnu. Da li je sumrak ili svitanje, nije mogao da oceni. A niz ulicu, lokali: bar, restoran, džez klub, bar, restoran, džez klub… I tako u nedogled. Ne verujući šta mu se dešava, kroči u prvi džez klub iz kojeg je začuo muziku… A tamo, imao je šta i da vidi…

Nastavite sa čitanjem… “Dospeo džezer u raj…”

In memoriam: Vasilija Radojčić

Vasilija Radojčić (1935 - 2011)Ne znam da li ste čuli: umrla je Vasilija Radojčić, istaknuta umetnica, sjajna pevačica izvornih i komponovanih narodnih pesama. Nisam pohodio vesti ni na TV ni online tokom dana i tek mi je komentar druga na fejZbuku doneo tu vest.

Da ne ponavljam informacije koje portali ada prenose metodom copy+paste; nađite vest sami negde, pa je pročitajte. Koliko (ne) vidim, samo je RTS izvestio. Tanjug – ništa!

Nastavite sa čitanjem… “In memoriam: Vasilija Radojčić”

Danas 41 godina…

Da Žikica nije pomenuo na fejZbuku, zaboravio bih.

Dana 18. septembra 1970. godine, Jimi Hendrix je otišao da svira nekoj drugoj publici.

Sve, sve, ali ovaj stih:

The broom is dreamly sweeping up the broken pieces of yesterday’s life…

Bio je najveći. I ostao.

Tužno mi je što mnogi misle da ga je đavo heroina odneo. Ne znaju ljudi, a svi prijatelji i saradnici svedoče: dok je izašao album Electric Ladyland (1968), bio je čist od svih teških droga i nikad više nije uzeo iglu. Njegov sledeći porok je bio alkohol… A tek je nedavno osvanuo podatak patologa koji je izvršio obdukciju: u ždrelu i plućima je nađena abnormalna količina crvenog vina, tolika da nije mogla tamo dospeti inhaliranjem ili povraćanjem… Ostaće znak pitanja.

(Tnx Žikica via FB)

Jedna iz foto-arhive: Steve Hackett na sceni

Teško mi je da se zbližavam sa fotografijama, ali ova je za mene zaista veoma posebna. Možda zbog one koju nisam uslikao.

Kada pohodim koncerte, ne nosim fotoaparat sa sobom. Poslednji put sam namerno nosio aparat na neki koncert, ako se ne varam, 2004. godine, kad sam pohodio Jethro Tull u centru Sava. Pola koncerta sam proveo batrgajući se da smestim fotoaparat negde gde mi neće smetati, a kad sam hteo da slikam, to je trajalo… Posle toga, rekoh sebi: nikad više. Na koncerte idem da ih gledam i slušam, da uživam. Nisam pokušavao da slikam čak ni zicere: recimo, kad smo jula 2010. gledali Jeffa Becka iz trećeg reda centra Sava… Neka nosi aparat ko mora, ja ne moram. Biće fotki na netu, biće video snimaka na netu, a ja ću prosto da uživam.

Jedini izuzetak od ovog pravila je Nišville. Dva dosadašnja pohoda na ovaj jazz festival u Nišu su prošla uz nošenje torbice sa opremom, jer sam bio u režimu letovanja, a ja na svakom letovanju moram da iskažem neku maniju; ovih godina, to je fotografija. Hot smile Ali, opet nisam nešto mnogo slikao; možda tek po par fotki kad se uluči prilika, bez namere da se previše mučim. Prosto, znam da moja sprava nije na visini zadatka, i pored jakog blica –jer blic ubija atmosferu. Za slikanje scene je potrebno imati ISO800 bez previše šuma iz aparata, čestit teleobjektiv koji može da pruži barem f/4 i optička stabilizacija, jer valja slikati iz ruke sa veće daljine. Sve to nemam, pa zato kad podignem fotoaparat na svirci, povodim se čudesnom logikom “šta ispadne, ispašće”.

E, tako to ispade na ovoj fotografiji.

Steve Hackett uoči nastupa na festivalu Nišville, 14. avgusta 2010.

Na slici je Steve Hackett, engleski gitarista koji se nalazi u vrhu liste mojih omiljenih muzičara u sferi prog rocka. U rukama drži unikatni primerak gitare Fernandez Les Paul Burny sa sustainerom, Floyd Rose pickup serijom i sa dva nezavisna električna kola.

Fotografiju sam odapeo 14. avgusta 2010. godine u Nišu, na festivalu Nišville; dok je na desnoj sceni svirao ko je već svirao (zaboravio sam i ne nalazim za shodno da se setim), već sam zauzeo busiju ispred leve scene na kojoj je sledio nastup…

Nastavite sa čitanjem… “Jedna iz foto-arhive: Steve Hackett na sceni”

Enjoy every sandwich!

Uz reči koje je Warren Zevon poručio svetu u času kad je zakoračio na poslednji stepenik za nebo, prisećamo se mračnog, ali veličanstvenog albuma The Wind. Ovaj kauboj je umro u sedlu: danas osam godina.

Sva je istina da sam za Warrena Zevona saznao kasno, tokom devedesetih i uz pomoć prijatelja. Na prvi susret sa muzikom tog čoveka, reagovao sam dvojako. Prva reakcija beše “Warren who?”, kako i danas reaguje mnogo mojih poznanika kojima je ovaj čovek prošao ispod radara.

Zašto se na sledećem snimku pojavljuje Jackson Browne i kakva je i kolika njegova uloga u vraćanju Warrena Zevona na scenu 1976. godine, ispričaću vam drugi put.

Druga reakcija mi je usadila mišljenje koje zastupam i danas, na ljutnju paušalnih ljubitelja onog drugog: Warren Zevon je sve ono što Bob Dylan nikad nije smeo da bude. Nije nikakva tajna: Mr Zimmerman je kalkulisao dok je Mr Excitable Boy hodao ivicom.

Bilo je iznenađenja u otkrivanjima koja su usledila. Bilo je i prevrtanja naglavačke kada bih najzad shvatio neke odnose (ko kosi, a ko vodu nosi). I prosto da ne znaš više šta je luđe u celoj priči: muzika, tekstovi, možda čak biografija autora…

Nastavite sa čitanjem… “Enjoy every sandwich!”

Happy Birthday, Mr Waters

Danas je 68. rođendan Rogera Watersa. Aj, pa konjino matora, neka ti je sa srećom: dobrog zdravlja ti želim. I da sad malo smanjiš doživljaj: ova turneja je bila super! Pride smo zaboravili na gluposti koje si pravio…

Roger Waters: Happy birthday!Svaki pažljivi posetilac Suštine pasijansa koji rock muziku prati iole ozbiljno, setiće se da je Roger Waters jedan od osnivača grupe Pink Floyd. Nakon nezapamćeno velikog uspeha albuma Dark Side of the Moon (1973), u čijem kreiranju je njegov rad bio ključni u svakom smislu (autor kompletnog teksta i skoro svih muzičkih motiva), malčice je skrajnuo. To se još nije baš toliko primetilo na velelepnom albumu Wish You Were Here (1975), ali je postalo prilično jasno na albumu Animals (1977), koji može da se nazove poslednjim homogenim delom Pink Floyda kao pravog, autorski istrajnog benda koji stvara u sinergiji.

Naime, posle toga su počeli eksplicitni ego-tripovi Rogera Watersa koji su zamalo ukopali bend za sva vremena.

Nastavite sa čitanjem… “Happy Birthday, Mr Waters”

In memoriam: Ljubiša Stojanović Luis

Pogibe čovek. Za volanom. Strašna, nepotrebna i banalna smrt.

Jutros je odjeknula vest o saobraćajnoj nesreći u kojoj je poginuo Luis, legenda među tezgarošima, pevač, kompozitor, aranžer… totalni muzičar. Bilo ih je osmoro u kombiju; udes se desio u najgrđe sate, kad srce spava i najvećim majstorima nespavanja. Dvoje je poginulo. Luis je vozio.

[EDIT: greška. Nisam imao tačnu informaciju. Bio je to čeoni sudar dva vozila, u svakom po četvoro putnika. U drugom vozilu se nalazila porodica iz Mađarske, a vozač je drugi poginuli.]

Luis je bio čovek sa daleko većom inteligencijom nego što je većina mogla da ukapira. Pomalo ekscentričan u svojoj pojavi, a zapravo samo sklon sopstvenom identitetu (što je apsolutno endemična pojava u Srbalja), muzička svojstvenost ovog Nišlije nije mogla da prođe neprimećeno.

Sećam se utiska, mada se ne sećam tačno vremena: bila je 1981. ili 1982. kad je do mene došao prvi Luisov vinil. A na njemu ova numera, prva koju sam upamtio iz njegovog repertoara, i zauvek:

 

Šta da kažem. Shvatio sam da je velemajstor kad sam prvi put registrovao tu obrijanu glavu i taj sjajni glas. Taj pristup klasičnom repertoaru narodne muzike mi je bio po volji.

Trideset godina povremenih susreta, uvažavanje majstorluka i česta misao da je u nekom drugom svetu mogao da postane veća veličina nego što je to bio Isaac Hayes. Nismo ga razumeli. Većina nas je mislila da je bio lakrdijaš. O, kako smo grešili.

Počivaj u miru, Majstore.

In memoriam: Milan Delčić

Ode Delča. Nismo ni znali šta bi sa njim. Bio je bolestan i nije izdržao.

Sva je istina da nikad nisam bio ljubitelj njegove muzike. Ali je istina i to da sam poštovao njegov rad i taj blesavi, autentični pristup svemu. Delča je živeo rock’n’roll u svemu što je radio i to ga je učinilo vrednim uvažavanja.

Pamtim kao da je juče bilo: dolazim početkom avgusta 1983. sa jednomesečnog puta u polarni krug, a cela nacija peva “Siđi do reke”…

 

Laka ti zemlja, frajeru. Nadam se da ćeš ostati upamćen. Zaslužio si to.

 

Beograd će i dalje da spava, dragi moj Delčo. Cela nacija je zaspala.