Borba dala.
A šta ste mislili – da ćete se izvući za Dan mladosti? Ne, neeeee…
Ko god je sumnjao, da više ne sumnja.
(Ma, gde zaturiše to Tiletovo pismo?)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Borba dala.
A šta ste mislili – da ćete se izvući za Dan mladosti? Ne, neeeee…
Ko god je sumnjao, da više ne sumnja.
(Ma, gde zaturiše to Tiletovo pismo?)
Da li biste se složili sa nama da je svetlost, sama po sebi, lepši ukras od zlata? Ali – ako preskočimo raspravu o nužnosti ukrašavanja – kako angažovati samu svetlost kao ukras? Može li se to?
Koncept NECLUMI je realizovan kao prototip ogrlice od svetlosti koja se interaktivno menja na osnovu nekog spoljnog nadražaja. Pogledajte.
Dobrim idejama ne treba stajati na put. Ovo je još jedan dokaz tvrdnje da su genijalne ideje pretežno jednostavne.
Znaš ono kad te pitaju zašto prvo vidiš munju, pa tek posle čuješ grmljavinu? Odgovor je, naravno, zato što se uši nalaze iza očiju. No, da li ste ikada osetili baš jak zvuk? Jeste li bili spremni za njega?
Da li biste umeli da se snađete u ovakvoj prilici.
Ako ste nekoliko poslednjih godina proveli ispod nekog kamena ili izolovani od sveta ko zna gde drugde, onda niste obavešteni da se gramofonska ploča vratila na velika vrata u svet zvuka visoke vernosti. Evo jednog zapisa o tome.
Zagađenje bukom je jedno od najgorih: shvatio sam odavno da je to možda glavni razlog mog animoziteta prema većim gradovima. Nedavno sam naišao na prikaz (zasad konceptualnog) uređaja po imenu Sono, koji bi mogao da pomogne barem u delimičnom rešavanju tog problema.
Ne znam dokle je stiglo u postizanju rezultata. Pogledajte ovde ako vas više zanima: tu se priča o nekakvom navodno uspešnom prototipu. Humano življenje bi trebalo da podrazumeva poštedu od buke sa ulice. Nadajmo se da Sono nije daleko od nas.
Uticaj (bliskih) rođaka na mladi muzički ukus…
– Deko, pusti mi muziku sa ljačunalja!
– Ma, šta puštaš to! Ja sam ljokelj. Pusti mi nešto dljugo.
– Šta drugo?
– Mama, šta si mi ti juče puštala sa dekinog ljačunalja?
– Bon Jovi.
– E, to! Deko, pusti mi vonžon vi!
![]()
Početak je tamo gde je kraj. Može i obratno, ali neka o tome brinu oni čije su čaše vazda poluprazne.
Ove godine (možete misliti, petog oktobra) navršilo se 50 godina kako su Bitlsi objavili prvi singl. Meni je danas bitno da izjavim kako je tog dana, od strane onih koji su to radili bolje i lepše od drugih, urbi et orbi objavljeno da praviti bilo kakvu muziku možemo, ali da je to zaludan posao ako ne umemo da napravimo melodiju.

Nastavite sa čitanjem… “Pola veka muzike iz ugla ljubitelja”
Citat dana dolazi od onog ko je toliko slušao Toma Waitsa da mu ni četrdeset bootlega ne bi teško palo neće teško pasti; od onog koji je doživeo da životni san pretvori u javu, sve u žutom okviru; od vrednog đaka koji svoje štreberske ocene objavljuje sa velikim stilom i osmehom koji osvetljava prostore; od pritajenog umetnika čiji talenat za multimedijalnost će kad-tad izaći na površinu; od momka u duši, inače prvog autora Suštine pasijansa koji je saznao u čemu je razlika između gole belkinje i gole crnkinje.
Grba ima taj napadački instikt°,
ne propušta nijedan volej, pa makar to bio autogol!
Igor Rill

Trebalo je primetiti i uhvatiti trenutak i uživati u njemu. Sve to je bilo moguće zahvaljujući perfektnom danu kakav je opevao Lou Reed i perfektnom društvu kakvo ne postoji u drugom kontekstu.
Nisam neki ljubitelj Elvisa, a još manje njegovih imitatora, uglavnom luzera. Ali ovog rado ubacim u plejlistu-u…
Ne znam tačan razlog zbog čega mi je the King izuzetak. Izbor pesama (nisam primetio nijednu Elvisovu), aranžman, dobra produkcija, sve to skupa ili nešto četvrto. Tek, dajem vam na sud deo njegove diskografije.
Ne samo da za njegove pesme nema spotova (bar ne u onom konvencionalnom smislu), nego ni youtube ne daje neke “bogznakakve” preporučene linkove kad kojim slučajem natrčite na neku pesmu. Ruku na srce ni nadimak mu nije nešto originalan… ![]()
Ovde ostavljam linkove za pesme, koje su mi pri ruci. Nadam se da ću vas zaintrigirati da pronađete i ostale…
Gurnite sve ovo u neku plejlistu. Nećete se pokajati.
P.S.
Nikako, nikako, nikako i nipošto nemojte parati uši njegovom verzijom pesme “Whiskey in the Jar”. Žalosno je koliko jedan Irac može da unakazi irsku pesmu… ![]()
Sredinom decembra smo od vaspitačica dobili spisak pesama koje bi Aleksa trebalo da nauči do novogodišnje priredbe. Dobro, ne baš da nauči, ali da mu budu poznate.
Gledamo supruga i ja spisak pesama i jednu odmah prepoznamo. Za ostale ni čuli nismo. “Što nema u vugla ima u Gugla”, kako rekoše pametniji, pa nađosmo ovu
, ovu
i ovu
. Obradovali smo se kô onomad kad smo čuli da je veronauka (skoro pa) obavezni predmet u osnovnoj školi.
Na spisku nas je iznenadilo i prisustvo pesme kojoj tu nije mesto (k’o da ostalima pa jeste).
A dete u međuvremenu peva nešto što posle dužeg vremena uspevamo da razaznamo (toga nema na spisku, ali vidimo da je već dobro zna)
.
Ej, gde li su nestale one dečije pesme!? Aleksi, ali verovatno i drugim njegovim vršnjacima, draže su pesme “onog starog čike”, a pred Novu godinu svakako i pesme sa Deda-Mrazom u glavnoj ulozi. A bojim se da će kućna play-lista ubrzo biti “poklopljena” raznim “vanjskim” uticajima.
S druge strane, raduju nas momenti kada prihvati pesmu za odrasle koju prvi put čuje. Tako je, na primer, pokazao i da se može fino đuskati i dok si sputan u dečijem sedištu. A uz ovu ne đuska, nego je peva. Onoliko koliko stigne… ![]()