When everybody loves you
you can never be lonely
Kada si mlad, dozvoljeno ti je da naivno i idealistički razmišljaš.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
When everybody loves you
you can never be lonely
Kada si mlad, dozvoljeno ti je da naivno i idealistički razmišljaš.
Негде на оном списку за кашику, тј шта ћу све да урадим пре него што је бацим, било је и да ишкљоцам једну ноћну серију по Београду, и да ту буде и фотка Црне Удовице, како су је испочетка звали.
Игром случаја, то сам скинуо са списка о истом трошку кад и претходне две (које баш и нису биле на списку – станица је изнебуха а трамвај, ајде, спада у ту ноћну серију). Чудио сам се што бус не иде око Калемегдана као што је увек ишао, него много краћим путем. Но, тим боље, не пропуштам прилику.

(велика)
Као и свака грдосија у центру, изазвала је буру међу урбанистима и архитектама (а! нисам написао архитеткама!) тог времена, и на крају је легла у амбијент ко дупе на ношу. Једном, пар година касније, сам чак имао и неки разлог да уђем, у приземље бар, и видео што у целој Америци нисам – онај гумени рукохват на покретним степеницама је био црвен. Свуда, али свуда (осим можда у још понеком примерку ПРКБа) је црн. И успео сам и да га снимим, пре него што је дежурни кербер решио да ми се прошета по живцима.
Nedelja popodne, nekako, budi želju za nehajnim časovima provedenim u dokolici, možda uz knjigu, omiljenu ploču, film na televiziji (neprekidan reklamama), možda šetajući nekim tihim mestom i puštajući mozak na otavu.
Ta vremena su prošla. Od nas se očekuje da nedeljom popodne, najkasnije do mraka, vratimo u sebe nužni grč trpljenja svakodnevice koja se provodi u pokušaju prebacivanja lopte na sutrašnji dan, kad prekarno preživljavanje ulazi u novi krug beskrajne trke.
Štaviše, takav scenario nedeljnog popodneva se danas smatra jedino ispravnim.
Često mi se dešava da sasvim slučajno nabasam ne interesantnu muziku koja mi privuče pažnju, a da pojma nemam o čemu se, zapravo, radi. Ovoga puta sam pao na zabavni animirani spot koji me je povukao da malo istražim autore.
I nabasao na interesantnu priču.
Uvek može gore. Samo je pitanje: gde je tačka pucanja?
Kada je Bruce Springsteen napisao i snimio pesmu “The Ghost of Tom Joad” na istoimenom albumu 1995. godine, beše to relativno tiha pesma napisana u maniru Woodyja Guthrieja. A kada su Rage Against the Machine snimili istu pesmu 2000. godine, učinilo se da je u nju ugrađeno sve što može da se nađe na što udaljenijem kraju palete zvuka. I onda, kad su se na sceni sreli The Boss i Tom Morello, sjajni gitarista te metal-rap grupe, učinilo nam se na čas da je od dve nespojive stvari moguće dobiti energičnu pesmu koja poziva na noge.
Ovde moram da se zaustavim, jer prethodni pasus sam napisao tendeciozno, upravo sa namerom da vam pokažem kako se u svakom pogledu na angažovanu muziku može pogrešiti u svemu što se o njoj izlane. Kako na ovom blogu zbilja ne težimo da budemo mediokriteti, to vas molim da prethodni pasus dobro zapamtite, a potom odvojite od ostatka ovog priloga.
Kada se zaposlila kao sekretarica u Motownu, Martha Reeves se, verovatno, potajno nadala da će joj se ukazati prilika i da se okuša kao pevačica. Promućurni Berry Gordy, o kome ne treba trošiti reči jer je upravo on “otac” soula i funka, pridodao joj je prateću vokalnu grupu The Vandellas i uspešna priča je mogla da počne. Od 1963. godine pa nadalje, ovde devojke su zabeležile 25 uspešnih singlova.
Možda nije najbolji, ali je sigurno najuspešniji je onaj na kojoj se nalazila pesma “Dancing in the Street“(1964).
си нашо? ма ди тамо тражиш, ма да огуглаш цео дан опет неш наћи. нема то. било, памтиш ти, памтим ја, ај да кажемо да смо нашли. па шта, нећемо имати тај агро… агруменат. само чантрамо, нема везе, не пишемо докторат. свако може сам за себе да изведе рачуницу. за шта било, само кад му кажу да се нешто не исплати, нек довати плајваз и дигитрон па нек нађе своје бројке. бројке не лажу, јел тако, тако је. а? и ја исто, чим кажу да бројке не лажу, тачно знам да баш онда лажу. а како онда лажу? па тако што бирају бројке. ево, колико те кошта што возиш кола? а, срачунао си, добро. јел ти се исплати? а, не знаш? ево имаш цену километра за разне моделе па каже… да видим… ево, не исплати ти се ако пређеш мање од 12000 годишње. пише ти овде.
могу они да срачунају чак и казне за паркирање и штогод хоће, неће бити да ти се не исплати, па прелазио и само 4000. јер на овој страни, пошто је то кад си без кола, ту нису урачунали скоро ништа, осим цене превоза. случајно заборавили то што ћеш да изгубиш два сата док дочекаш бус тамо и назад…
Čačkajući po statistici Suštine pasijansa, lako sam utvrdio da je Richard Thompson jedan od muzičara koje smo najčešće pominjali. Razlog za to je, pored toga što smo Grba i ja njegovi okoreli fanovi, i dugotrajna i bogata muzička karijera koja teško može sa bilo čijom da se uporedi. Iako se o njemu relativno malo govori u medijima, njegovo mesto je rame uz rame sa najvećim autorima koji su potekli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Tu mislim na Costella, Townshanda, Raya Daviesa…
Thompson mu dođe kao popularna kombinacija “3 u 1” – rafinirani pisac tekstova i muzike, strastveni pevač i neverovatan gitarista. Što reče jedan od mojih prijatelja koji je uspeo da ga vidi na koncertu: “Gledam ga na sceni, a tokom cele svirke imam utisak da se na njoj nalaze trojica gitarista.”
Ovo je velika pesma o prekidu veze.
“Topovskom đuletu iz Teksasa” je bio potreban hit dostojan njegovog nadimka i reputacije, jer od stare slave se ne živi. Trebao mu je vetar u leđa nakon što su dvojica gitarističkih superheroja tog doba snimili njegovu pesmu, pa se svet i van klasične blues scene zainteresovao za njega. Bila je 1971. godina, kada su stvari na sceni počele da se dešavaju mnogo brže nego pre, a on u tom času baš i nije imao šta da ponudi.
Čovek koji je preuzeo odgovornost za njegovu karijeru, koja je u tom času visila o koncu, imao je dobru ideju. Usput je čak i rođen novi prelazni podžanr moderne muzike.
A pesma o kojoj danas pričamo je himna tog žanra.
Sinoć sam bio na promociji interesantne knjige. Uživao sam slušajući pametne i mudre ljude, a posle toga je usledio uobičajeni koktelčić. Ćaskanje sa prijateljima i istomišljenicima mi je još više popravilo raspoloženje, sve dok je nisam primetio gospođu koju je već načeo zub vremena.
Umesto da razgovara, neprestano je klimala glavom i nije skidala osmeh sa lica.
Mediji nam svakodnevno sugerišu da “osmeh govori o vašem unutrašnjem miru i životnom optimizmu”, a razni lajfkouči “da ostavlja bolji utisak na sagovorinika”. Ovde je bilo u pitanju nešto drugo – gospođa je imala nove zube od najmanje 10.000 € i to su morali svi da primete.
I primetili su – bio je to bio lažni osmeh.