Tvoja različita izdanja

Naša percepcija muzičara/grupa je najčešće pogrešna. Uhvatimo se za njih obično onda kada postignu neki uspeh i ne razmatramo šta se sve dešavalo sa njima dok su se borili za opstanak. Ništa neobično, kako ne raspolažemo relevantnim činjenicama o njihovim ranom delovanju, rupe u njihovim životnim pričama obilno nadoknađujemo korišćenjem sopstvene mašte, uzgred donoseći i potpuno pogrešne zaključke.

Tek kada pročitamo gomilu tekstova i poneku autobiografiju, shvatimo koliko često nam je perspektiva o nekome iskrivljena.

Sledi manje poznata, a zanimljiva priča…

Nastavite sa čitanjem… “Tvoja različita izdanja”

Odustala je od mene

Šta je mogao sitni gangster, nego da ljubav prema sinu jedincu iskazuje u okviru okruženja u kojem se kretao? I šta je mogao zbunjeni dečko nemirnog duha kome je rođeni otac za 14. rođendan poklonio noć sa prostitutkom?

Jedna od definicija objašnjava inteligenciju kao sposobnost prilagođavanja svakoj situaciji. Od rešavanja sitnih logičkih problema do suočavanja sa ozbiljnim životnim situacijama, inteligencija čini resurs koji spasava stvar.

Međutim, nisam baš sasvim siguran da je ta definicija dobra kada je reč o genijalnim ljudima. Geniji su društveno neprilagodljivi, kapriciozni, u večitoj su frustraciji jer ljudi nisu u stanju da ih prihvate zato što ih ne razumeju. Ako se ne nađe neko ko će bezrezervno verovati u dar genija, od tog dara neće biti ništa.

I upravo je to najkraća moguća priča o početku karijere jednog od najčudnijih i najgenijalnijih likova koje je američka rock scena iznedrila. Govorim o čudesnom i prerano otišlom Warrenu Zevonu, čoveku kome je sopstvena genijalnost predstavljala neverovatno težak teret.

Hajde da se prisetimo kako je počela ta neverovatna karijera.

Nastavite sa čitanjem… “Odustala je od mene”

Harlemski nokturno

Da prvo raščistimo šta je nokturno. U muzičkom smislu nokturno je kratka kompozicija setnog, sanjarskog i romantičnog raspoloženja. Najpoznatija su Šopenova nokturna u klasičarskoj literaturi, a meni su ona presela za vreme Juniorovog puberteta – imao je običaj da ih pušta rano ujutru, pre nego što pođe u školu.

Loš tajming za setan ugođaj. Thinking smile

Nastavite sa čitanjem… “Harlemski nokturno”

Utovar nedeljom, 16. oktobar 2016.

Biće opet pravih utovara. Valja se nadati. Eno, čak je i Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu, a verovatno se nije ni nadao. Šta bi tek bilo da jeste…

Kad poludim, biću premijer.
Vesna Denčić

Moglo bi se reći da su nam preostali još samo aforizmi. Onda će neko brže-bolje da poviče kako je moguća i aplikacija govnjive motke. A onda, kao da nismo ni prekidali nit revolucionarne misli, neko će čilo da zaurla “Kad ćemo već jednom da ga skidamo”. Uto neko sa strane dobacuje da ga mi nismo ni oblačili, pa šta ima da ga skidamo, dok će neko drugi podsetiti časno vikalište da smo ga ipak demokratski izabrali, sa sve nizom ispraznih krilatica o posledicama činjenja i nečinjenja, biranja i nebiranja, Mirko pazi metak, dobro veče dragi gledaoci ovo je dnevnik a tvoji su kapc’ teški, vinter iz kaming i sve o tome.

izgubljeni. Vrlo.I nije toliko problem što se te rasprave vrte u krug, sve do nekih izbora u kojima bez greške pokažemo svoje pravo lice, u međuvremenu sprovodeći razne tehnike svejednosti dok nam se valjaju nove bombonice za zbogom pameti. Problem je u tome što smo ostali hrabri samo na rečima, u virtuelnim zonama i onda kad onlajn tehnikama lečimo svoju dokonost, slabost da činimo i nevoljnost da preduzimamo.

Lako je pričati. Teško je preduzeti, jer još uvek imamo šta da izgubimo. I što reče onaj, a to beše najveća demagogija koju smo čuli pre 25 godina: “bavim se politikom zato što ona želi da se bavi mnome, pa da je zaskočim”. Mi nećemo tako. Eventualno možemo da kažemo, ali to nije namera već činjenica: “Izbegavam politiku jer me ona ionako sustiže”.

Ne možete se osloboditi. Ne možete pobediti. Ne možete ništa promeniti.

Niko nije uzviknuo “Ko? Je l’ ja?”. Eto, vidite.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 16. oktobar 2016.”

Kicoš

Još od objavljivanja svog prvog albuma, grupa Mott the Hoople je stekla verno sledbeništvo. Iako su se dva naredna albuma pokazala kao diskografski ćorci, pažnju publike su održavali eksplozivnim nastupima na kojima je letelo perje na sve strane, a uši su bridele.

Vožnja na leru bez novih dobrih pesama nije mogla previše dugo da potraje. Iako je njihov četvrti po redu album Brian Capers (1971) bio više nego dobar, zbog slabe prodaje se činilo da im nema spasa. Bili su pred raspadom.

Nastavite sa čitanjem… “Kicoš”

Osokolio sam se

The V.I.P.s su bili jedna od ranih britanskih grupa koja je, uprkos nesumnjivim sposobnostima, kraj šezdesetih sačekala u ćorsokaku. Njihova čvrsta verzija bluza začinjena sa malo psihodelije nije preterano zanimala diskografsku industriju. Bila im je potrebna promena i očajnički su tražili dobitnu muzičku kombinaciju koja će im omogućiti da se prestave publici koja ne visi po barovima.

Kurioziteta radi, u poslednjoj postavi grupe svirao je i mlađani Keith Emerson.

Kada je početkom 1967. godine Emerson odlučio da prestane da svira s njima i otišao da oformi The Nice, bili su ponovo na početku. Sve dok neka viša sila nije umešala prste…

Nastavite sa čitanjem… “Osokolio sam se”