Једна од пре: киоск 8

сврате да поједу нешто, а онда скокну преко пута да попуне залихе за друм

Киоск је, ако уопште може да се дефинише, кућица из које се нешто продаје, и која нема нуспросторије. Као и свака дефиниција, има граничне случајеве, па имамо киоске који нису кућице него су собичци у приземљу неке зграде, и оне који нису кућице на тротоару јер тротоара ни нема. Например, негде крај друма.

Снимак је из 2015. но то не мења ништа – ово је овако изгледало и пет година раније, овако изгледа и сад. Можда се мало мењају гајбице, нестане једно пиво а појави се друго, реклама се прелепи неком другом, али суштина је… оно што тражимо у пасијансу.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: киоск 8”

Nedelja je, 21. VI 2020.

A nedeljom se ruča, kao uostalom i drugim danima, ali nešto bolje i jače, jer tog dana ne radimo. Te se varenju može posvetiti vreme i vodoravnost.

A i ne mora to da bude nešto teško. Može nešto sa domaćim rezancima, naprimer.

Ovako: brašno i jaja za rezance su ovdašnji, kao i meso. Brokoli je… ko će to znati, valjda ovdašnji, ko zna gde ga nabavljaju. Soj od sose (ili beše obratno) je kupljen kod Kineza u bloku 70, kao i sušene šitake pečurke. Štapići su uspomena (ne moja) iz Japana. Veštinu jedenja štapićima mi je iz Tajlanda doneo jedan Nemac. Nije neki problem, nauči se za pet minuta a uvežba iz deset obroka.

E to je međunarodna kuhinja, a ne ono što pišu po reklamama.

Prijatan nedeljski ručak vam želimo.

Zajašite moju biciklu

Poziv za bicikliranjem iz naslova pretvorio se u čudesnu muzičku avanturu kojoj se ne nazire kraj.

U prvom polugodištu i nije bilo nekih jako interesantnih muzičkih ponuda. Pandemija je paralisala sve industrije, a mnoga najavljena nova izdanja su prolongirana do daljnjeg jer se ne mogu valjano promovisati. I niko živi još uvek ne zna kada i kako će se muzičari vratiti koncertnim aktivnostima i kako će u budućnosti sve to da izgleda zbog uvedenih zabrana okupljanja i „socijalne distance”. No, naš karantin u proteklih par meseci imao je i jednu dobru stranu – najzad sam mogao da preslušam i neke albume koji su dugo čekali da ih se latim.

Ako uopšte i dobiju priliku da ih promuvam kroz uši.

Nastavite sa čitanjem… “Zajašite moju biciklu”

Једна од пре: киоск 7

нисмо навикли на тако слано, а и љуто – увек узмем са урнебесом и горе и доле

Више пута се десило да се враћамо с баште прегладнели, нисмо рачунали да ћемо толико остати па нисмо понели јаузну (тј ужину), и онда ајде нешто успут. А успут је управо ово.

На фотци се баш и не види да је снимљена на отприлике јесењу равнодневницу 2015. – 21. септембра. Јер је мрак, тј ноћ је (“а светла горе зато да сви лепо виде да је мрак”). Лето је, наравно, продужило још недељу-две, па онда свраћало на још две-три опроштајне свирке. Пола присутних има кратке ногавице, неки папуче. Лето.

Чекај, стани мало, повратак са баште овако касно, нисмо ваљда цео дан радили без клопе?

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: киоск 7”

Ostajte ovde

Moje znanje o Korzici, uprkos prevaljenoj kilometraži, nije se mnogo promenilo od detinjstva.

Zahvaljujući časovima geografije znali smo da je, uz Siciliju i Sardiniju, Korzika jedno od velikih ostrva sa druge strane italijanske čizme, da je na njoj rođen Napoleon Bonaparta i… Pa, skoro ništa više. Kao i u slučaju drugih lokacija na Mediteranu, Korzika ima dugu i uzbudljivu istoriju na koju su njeni žitelji veoma ponosni. Ostrvo su kolonizovali Kartaginjani, antički Grci, Etrurci i Rimljani, a u srednjem veku je bila pod vlašću Lombarda, Franaka, kao i republika Pize i Đenove.

Tračak nade za Korzikance da imaju sopstvenu državu pojavio se u XVIII veku.

Nezavisna Korzikanska republika trajala je kratko, jer su na nju bacili oko u to doba moćni Francuzi koji su je i osvojili, tako da je danas u sastavu Francuske.

Nastavite sa čitanjem… “Ostajte ovde”

Једна од пре: киоск 6

Више ни не знам где сам ово снимио. Судећи по суседним снимцима, рекао бих да је на главном сокаку, ал’ било је то пре скоро шест година, можда сам врднуо некуд. Чак ни не знам који је то киоск, јер онај што сад стоји испред бивше робне куће би имао другачију позадину, а онај на тргу не би имао бандеру.

Дакле, кокице. Дуг развојни пут од баба Рабошке, која је продавала сунцокрет ђацима (пре и после подне, радним даном) и испред биоскопа (увече), мерећи га на чашице (0,05л, 0,10л) и пакујући га (енгр. исти) у фишеке од новинске хартије или право у џеп, па до оваквог киоска, пређен је за цигло десетак година, и онда се ту стало.

Шта се изменило отад, а шта није?

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: киоск 6”

Prilično dobro

Za nešto više od 20 godina John Prine je dva puta pobedio rak. Aktuelni virus ga je dokrajičio.

Dok se kolektivno oporavljamo od onoga što nam se dešavalo u proteklih par meseci, tek sada počinjem da se prisećam koliko mi je april bio mučan. Na samom početku ostali smo bez legendarnog Billa Withersa, čoveka koji nikada nije hteo da postane deo muzičke mašinerije, ali je uspeo da za sobom ostavi pregršt antologijskih pesama. Naredna žrtva nezgodnog virusa, samo nekoliko dana kasnije, postao je drugi kapitalac – John Prine će ostati upamćen kao tihi čovek koji je pevao o običnim ljudima i svakodnevnim stvarima na vrlo osoben način.

Divili su mu se neki od najpoznatijih songwritera današnjice.

Nastavite sa čitanjem… “Prilično dobro”

Prospi vino

Ne, nije to psihodelična slika, već prosta metafora koja je prošla cenzuru.

Britanska grupa The Animals je jedna od prvih kojoj je pošlo za rukom da stekne internacionalnu slavu izvodeći muziku koja je bazirana na bluesu. No, uprkos uspehu, počeli su da se osipaju u potrazi za novim izazovima, pa se tokom druge polovine šezdesetih pojavljivala u raznim reinkarnacijama predvođena Ericom Burdonom . I dalje su odrađivali profitabilne turneje, bez obzira na to što se nisu mogli pohvaliti nekim novim i zanimljivim pesmama.

Osećajući da se stvari ne odvijaju kako bi trebalo, Burdon je očajnički pokušavao da sopstvenu karijeru postavi na noge.

Nastavite sa čitanjem… “Prospi vino”

Ti si jedini, Džo

Ramases nije bio samo jedan od brojnih egipatskih faraona. Priča o grupi Ramases je jedna od najneobičnijih koje sam ikada čuo.

Britanci su odavno postali sinonim za ekscentrike. Kako pod stare dane sve više uživam da kopam po tavanima i podrumima u potrazi za zaboravljenim muzičkim blagom, interesantni i neobični radovi se pojavljuju sa raznih strana, a neke čudne osobe postaju predmet moje pažnje. Normalno, ima tu svega i svačega, mnogo pesama nije izdržalo test vremena, a vrlo retko mi se dešava da preslušavanje nekog albuma ostavi tako snažan utisak da se sa pravom zapitam gde sam bio i šta sam slušao proteklih decenija.

Kliknite na link sa muzikom pa da nastavimo priču.

Nastavite sa čitanjem… “Ti si jedini, Džo”

Једна од пре: киоск 5

У време кад радње, чуј радње, читаве фирме ничу и нестају, послују под неким именом па их неко купи… нема више смисла користити их као оријентире. У време моје бабе се знало, “код Виде” је онај ћошак где керамит излази на Ечански друм, тамо је била Видина кафана. Кинта је била онај крај где је била кафана “Последњи динар”. “Код Вирага”… хм, то се више не сећам, ваљда се то данас зове “на Леснини”.

Један такав оријентир се запатио ових година. Сви таксисти знају, само кажеш “код три трафике” и стигнеш овде.

Згода код ове варијанте је што нема имена. Могу да мењају власнике и садржај колико хоће пута, назив ће остати.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: киоск 5”