(Još jedna) Magično izborna tura Teofila Pančića

Šta da radimo kada se nema za koga glasati?

U ovom našem, ili čiji li je već, stvarnom svetu, inače projekciji ideje demokratije iz Platonovog prostora koncepata, postoji jedan, narogušen & ljut sav nije-lav-nego-je tabu, zabranjena tema koja konkretno glasi: Šta činiti kada je vlast totalitarna a alternative nema? A ovo je pitanje, opet po Platonu, samo projekcija koncepta nedemokratičnosti učesnika demokratskog procesa. Iz istog koša se generišu i druga pitanja, recimo kako se suprostaviti ludaku koji trči demokratsku trku. Oh, tako je lepo i lako kontemplirati o demokratiji sve na dušeku duvan pušeći, ali kako demokratski svariti Aleksandra Vulina?

Sada ćemo da bistrimo ova neprijatna pitanja, ali nikako pre nego što nastavimo putem bizarnih pesama Bitlsa koje volimo jer ih se rado sećamo:

https://vimeo.com/90365349

Nastavite sa čitanjem… “(Još jedna) Magično izborna tura Teofila Pančića”

Kukavičje gnezdo

Internet nam često stvara lažnu sliku da nam je sve “na izvol’te”. E, nije. Do nedavno sam mislio da nikada neću čuti jedan od albuma o kojima sam samo čitao – Morris On (1972) spada u kategoriju onih retkih koji su u vreme pojavljivanja štampani u malim tiražima, a i kada su se posle više decenija pojavili na diskovima, očas su planuli sa polica muzičkih radnji.

Tako se stvara mit, a kod ozbiljnih kolekcionara žudnja koja izjeda.

Nastavite sa čitanjem… “Kukavičje gnezdo”

Utovar nedeljom, 20. mart

U cara Trojana kozje uši! U cara Trojana kozje uši! U cara Trojana kozje uši!

Drugim rečima, preostalo vam je samo da odete u šumu, pa da iskopate rupu, zabijete glavu u tu rupu, izgovorite ono što vam je na duši, pa kad izraste zova i neko dete načini sviralu od njene grane i zasvira, ceo svet će saznati vašu tajnu.

Ili neće. Ma, svejedno. Živimo u zemlji reverznog pogleda na važnost medija, gde ili autarh ima svoj medij ili medija nema – toliko je jednostavno! – a broj nezaposlenih se smanjuje metodom koju niko ne sme da proanalizira i protumači, osim ako ne želi da rizikuje opasnost po lično i porodično zdravlje.

PrintzAko je za utehu, možete da pričate šta hoćete, dok god ta vaša priča dopire do benigno male populacije ljudi. Ako želite da pričate većem auditorijumu, valja da se priključite vladajućoj interesnoj grupi i da se dodvorite nekome u čijem dupetu još uvek ima mesta. Ako baš i ne želite da se dodvoravate, postoje šematski pristupi u kojem morate sprečiti prepoznavanje kruga: poseta tog i tog svetskog zvaničnika se odlaže zbog izbora, predizborna kampanja se odlaže zbog poplave, posledice poplave se odlažu zbog posete drugog svetskog zvaničnika. Valjalo bi nam još nekoliko ovakvih krugova, pa da ih kombinujemo u što većem broju varijacija, ispostavljajući vazda neku novu krivinu u kojoj se svaki kritičar vlasti diskredituje već u prvoj rečenici. I sve to bez obzira na pouzdano iskustveno znanje poznato već stotinama godina – da vlast treba kritikovati uvek, svuda i u svakoj prilici.

Kad kažemo “uvek, svuda i u svakoj prilici”, onda nismo mislili da kažemo “uvek i u svako doba, svuda i na svakom mestu, u svakoj prilici i u svakom kontekstu” i koji ono još par pleonazama Onaj Svemoćni još koristi da zamaže svaku misao koju izgovori. Mislili smo prosto, tako kako je: u spontanoj sintagmi koju smo upotrebili, ovog puta nema nijedne reči između redova.

Ukoliko se ipak odlučite da održite lični integritet ne mareći za trendove (što je, zapravo, vrlo jednostavno ako imate resurse za plaćanje računa i kupovinu hrane), od vas će se očekivati da kad-tad ispoljite svoju političku preferencu. Budete li igrali između redova i prećutkivali materijal potreban za popunjavanje nekih novih dosijea o sebi, otežaćete posao čestitim profesionalcima koji samo rade svoj posao.

Biračko krdo

Onog časa kad neko krene da vas vuče za rukav rečima “hoćete li iskoristiti svoje ustavno pravo da izađete na izbore”, imate dva neposredna rešenja. Prva mogućnost je da odmah iskoristite svoje ustavno pravo da vas klasifikuju kao biračko krdo. Druga mogućnost je da u tom času upražnjavate svoje ustavno pravo slobode kretanja dalje od onog ko pita.

Ogledalce, ogledalce...Postoji i treće pravo da pošaljete pitaoca u 15:00 (engr. 3 PM). Nažalost, srpski mitološki rečnik još uvek nije ugrađen u spisak građanskih prava zagarantovanih Ustavom, pa bi dotični mogli da vas tuže za uvredu časti i, kako se zove onaj moderni vid laganja, a da, nanošenje duševnog bola (nedokazivo na sudu). Pritom vama ne bi bilo dato da se branite odavno i dugo nanošenim duševnim bolom političkog cirkusa koji vas pritiska, pa nemojte ni pokušavati; taj pravac je ćorsokak.

Međutim, ako zbilja želite da zaslužite etiketu intelektualca, moraćete da izdržite svaku provokaciju kojoj ćete biti izloženi – a ne sumnjajte da ćete biti – i da održite makar nekakav trag dostojanstva u raspravi (ako je vodite) ili u ćutanju (ako ga odaberete). Imajte svoje mišljenje, kanališite se prema njemu, odlučite kako god nađete za najbolje (dok god zaista odlučujete sami) i, najvažnije, zadržite to za sebe. Pokažite niščima političkom zrelošću da je moguće imati svoje “ja” i bez reklamiranja svuda i na svakom…. ups. Zamalo.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 20. mart”

Sinhronicitet! C’mon! Udri po mesečini!

Only hope can keep me together.

Kad sam pre par dana pomenuo nepravdu što zapostavljamo neke važne i drage izvođače, tek je trebalo da primetim… Znate li koliko smo puta ovde slušali Police? Dvaput, jebote. Samo dvaput. Pogledam u listu zicera koje sam odavno odabrao – morao sam da se naglas nasmejem: u prikrajku je stajalo link na “Synchronicity II“.

Elem, sinhronicitet je jedno od autorskih načela na Suštini pasijansa. Ne utrčavaju Samuraji Skoja jedni drugima u ofsajde, nego se ti sinhroniciteti, prosto, dešavaju. Pa sad, kako da kažem: inače to ne bi bili sinhroniciteti, je li tako?

Sinhronicitet beše dvoslojan: od dve pesme koje smo do sada slušali, jedna je upravo “Synchroncity IISurprised smile Nyah-Nyah Green with envy Open-mouthed smile Ma, pazi da se ne bih prepao! Ma, pazi da mi ne bi propao plan! Vadi Mesečinu, bato, suncetižarenoebem!

Deset sekundi dileme da li da izvadim matičnu verziju, onu sa Live Aid kad je Sting sam poveo milijardu ljudi da pevaju sa njim ili onaj početak koncerta grupe The Police 2008. godine na beogradskom Ušću, kad sam kao neki junoša zamalo pišnuo u gaće kad su zasvirali.

A onda sam se setio da je danas subota. I odjednom je sve došlo na svoje mesto. Angry smile

Pusti glasnije, živ ti ja, ovo mora da se sluša tako da krv provri.

Nastavite sa čitanjem… “Sinhronicitet! C’mon! Udri po mesečini!”

Eleonora

Dugo sam mislio da su The Turtles Englezi. Bili su čudni, ni malo ne ličeći na pop zvezde, sa uvrnutim smislom za humor, a njihove pesme koje sam znao prizivale su duh The Holliesa, The Zombiesa i ostalih popularnih britanskih grupa iz šezdesetih.

Njihova najpoznatija pesma “Happy Together” spada u obaveznu muzičku literaturu, a sad slobodno mogu da kažem da su bili jedna od najboljih i najozbiljnijih grupa, koja je potekla iz Los Angelesa.

Repertoar im je bio interesantan – na jednoj strani su bile pesme koje su, barem meni, zvučale kao rani radovi The Byrdsa, a na drugoj bogato orkestrirani pop sa naglašenim višeglasnim pevanjem. Bili su to fini preduslovi da se uživa u njihovoj muzici.

Iako je “Happy Together” postala globalni hit 1967. godine, a sledećih nekoliko singlova je bilo uspešno jer su bili plasirani među prvih deset na top listama, njihova diskografska kuća je bila nezadovoljna. Tražila je od njih da snime novi globalni hit poput pomenutog.

The Turtles nisu bili voljni da se prepucavaju jer su bili zauzeti snimanjem novog albuma. The Turtles Present the Battle of the Bands (1968) je bio zamišljen kao ambiciozni konceptuani album na kome bi grupa glumila 11 postava koje bi svirale različite žanrove. Album je, inače, odličan, ali su podmetnuli i “kukavičije jaje”.

The TurtlesU pesmi “Eleonore” imitirali su sami sebe i sprdali se sa sopstvenim najvećim hitom. Uz malo promenjene akorde i glupave stihove koji su trebali da budu parodija na popularnu tinejdžersku “bubblegum” muziku, mislili su da su diskografsku kuću skinuli s vrata.

Muzički trgovci su mislili da je ta pesma fantastična i da fenomenalno zvuči. Donekle su bili u pravu – posle toliko vremena ona ništa nije izgubila od svog muzičkog šarma, zahvaljujući inventivnoj produkciji i odličnom višeglasnom pevanju. Ako je pažljivije preslušate, primetićete mnogo zanimljivih detalja u aranžmanu, kao i jedno od prvih korišćenja sintisajzera. Jasno, pesma je postala hit.

Kreativni dvojac koji je stajao iza The Turtlesa, Howard Kaylan i Mark Volman, po raspadu grupe je našao uljebljenje kod Franka Zappe, da bi nešto kasnije napravili sopstvenu karijeru kao zezatorski duo Flo & Eddie.

A “Eleonore” će biti upamćena kao jedna od uspešnih “slatkih osveta” pohlepnoj muzičkoj industriji.

Vožnja na rezervi

Nešto sam čeprkao po tabeli 1360 do sada objavljenih pesama u rubrici “Muzika za popodne“, sve se čudeći kako smo spontano izgradili katalog dostojan Bilove plejliste sa radija Paradise. Isto tako se čudim kako smo bili nepažljivi prema nekima od temeljnih heroja popularne muzike, pogotovo ako govorim o onim fahovima koje Peacock i ja mnogo volimo (dobar deo tih preferenci nam je isti), ali smo ih zanemarili bez nekog osobitog objašnjenja. Da li se ti autori i izvođači, nekako, neispričani podrazumevaju ili je posredi bila ideja “vi to ionako već znate”, ne znam.

Ali znam nešto drugo: prosto je kriminalno koliko malo ljudi u mojoj okolini zna ko je Jackson Browne i kakav je njegov trag u temeljima one muzike koju danas nazivamo Americana. Jer ako postoji jedan i samo jedan muzičar koji je učinio više od svih da jedan radiofonični muzički format middle of the road muzike dobije na koloritu, snazi i relevantnosti, onda je to baš taj čovek. Deder da se malo podsetimo njegovog nasleđa.

Nastavite sa čitanjem… “Vožnja na rezervi”