Utovar nedeljom, 17. januar

Došlo vreme da se polako latimo posla. Dosta je bilo analitičkih procesa čačkalicom i koncem za zube.

Kakva je prilika da pronađemo zrno optimizma u raznim najavama i objavama svuda oko nas? Ne vredi da se uzdržavate od vesti: one će naći vas, hteli vi to ili ne hteli. I zato nemojte više da delite vesti na dobre i loše, jer svet odavno više ne funkcioniše na taj način. Već podelite vesti na izmišljene i trivijalne. Na one koje izazivaju u vama bes i one koje vas ostavljaju ravnodušnim. Na one koje vam ne znače ništa i one koje biste više voleli da niste čuli. Ne tražite prave vesti, dobre, značajne: nema toga više.

Kad vam niko ne kontrira u mišljenju, to nije dobro. U keltskim legendama su, navodno, zle veštice pobeđivali tako što su ih zaboravljali. A ako bi nas neko zaboravio, mi ne bismo bili više tako ni tužni. Ako bismo vam skrenuli pažnju na… Na… Ne… Uh.

Daj!

Čekaj malo. Ovo nije dobro počelo… Bože, daj mi znak, da razumem kako zaista treba započeti utovar posle duge pauze!… I posle onakvih vesti…

A, da.

Optimistički ugaoBowie je tiho otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas same. To nije bilo lepo od njega: nemamo nikog da postavimo na upražnjeno mesto. Neki su, čak, pisali peticiju Bogu sa zahtevom da vrati Bowieja. Ali nema vajde od toga: zadovoljimo se, što reče jedan, tom ludom srećom da od milion godina istorije humanoida živimo baš u vreme kada je živeo i Bowie. Doista: beše vredno.

A pored tolikih zamlata glumačkog zanata, baš oni među najboljima sa scene nađoše da se proređuju. Alan Rickman je takođe mahnuo i otišao. Mnogo je uloga kojima je zaslužio naše veliko poštovanje; čak i uloga onog profesora magije u onoj prostačkoj franšizi je bila vredna pomena. No, ako ikako možete, pogledajte film An Awfully Big Adventure (1995). Priča ima mračan i pomalo mučan rasplet, ali ne mari: glumačke bravure u filmu, među kojima je Rickmanova samo jedna od više njih, ostavljaju bez daha.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 17. januar”

Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?

Deseti januar 2016. je jedan od onih dana za koje ćemo, dok nas ne stigne Alojz, znati gde smo bili i šta smo radili. Jer, nije uvek tačan odgovor „krao sam orahe“. Obično, jeste, osim kad nije. A nije, kad se NEŠTO desi.

Naravno, znamo šta se desilo i da je prestao da fizički postoji čovek koji je radio mnogo toga, prema čemu većina onih koji su sa tim došli u dodir nije ostala ravnodušna. Definicija sadržaja sa značenjem, ako se ne varam?

Tačnije, datum kojeg ću se sećati do Alojzove posete je jedanaesti januar. Dojurio sam na posao, jer sam se setio da treba odštampati još jedan crtež za sastanak, odglavio zaglupljeni ploter, odštampao, odjurio na sastanak koji je lepo prošao a imaju i nespresso, došao nazad da odahnem, ajd pet minuta fejsbuka… BAM!

Nastavite sa čitanjem… “Šta si radio desetog januara dvehiljadešesnaeste?”

Зиги је свирао гитару

Зна се како се на сцену поставља представа страног аутора. Прво вам треба превод. Ако је комад са певањем, онда ваља превести и текстове песама. Такозване стихове. Или обратно, некад имате стихове који изигравају такозвани текст.

Онда то све треба и поставити на сцену. Код комада са певањем ту почиње проблем, јер глумци углавном сви умеју да певају, имали су ваљда тај предмет на академији, док певача који су учили и глуму има много мање. А треба неко и да свира, јер сте још у 1994. и та техника позоришног озвучења није најсавршенија, позна се кад не ускочи у милисекунд тачно. Ако сте све урадили како треба, добијате на крају и диск са музиком из представе.

Пошто сте паметно одабрали комад, добили сте рок оперу, а не бродвејску оперету општег типа. Пошто је аутор комада један од ретких који уме да сложи и либрето и композицију и да сам праизведе све то, још увек имате шансе да промашите, али сте их сузили скоро скроз.

Nastavite sa čitanjem… “Зиги је свирао гитару”

Svi ludaci

V. je bila “lepa k’o lutka” i stanovala je jedan sprat iznad mene. Imala je fantastičan glas i volela je da peva. Bila je starija godinu dana, što je u adolescentskom periodu mnogo, i zivkala me je svakog dana na kafu. Verovatno zato što su nam i majke svakodnevno zajednički kafenisale. O ženama u to vreme nisam ni razmišljao – to je bila posledica zakasnelog puberteta.

Najvažnije od svega – stalno je odnekud dovlačila nove ploče. Nastavite sa čitanjem… “Svi ludaci”

Skoči, kažu

A nation in his eyes

Nije za ovu priču toliko bitno razumeti kako je uopšte moguće dogurati do dvadesete godine, a ne čuti ama nijednu Bowievu pesmu. A baš to se meni desilo: Jump They Say jeste moj prvi Bowie. Naravno da mi je kasnije do ušiju stiglo sve ono što mora, da ne nabrajam sada. Bio sam mladi, dvadesetogodišnji dugokosi student mašinstva kada je MTV prvi put prikazao spot Davida Bowiea Jump They Say. Ništa mi se tu i tada nije dopalo; čak sam se, tipično hevimetalski, sprdao sa pesmom.

Šta ćete: mladost–ludost.

Nastavite sa čitanjem… “Skoči, kažu”

Poslednja velika predstava

Čovek koji je bio Umetnost je otišao na Neko Bolje Mesto da se pridruži Majoru Tomu, Zigiju Stardastu i Mršavom Belom Vojvodi.

In memoriam: David Bowie (1947-2016)

Ima već nekoliko dana, pitali smo se na Suštini pasijansa: kako, za boga miloga, da opišemo najnoviji rad Davida Bowiea? Jer, hteli smo to da učinimo, a nismo imali ključ. Bili smo svesni da nam informacije nedostaju, ali na to nismo gledali kao na prepreku, već kao na redovno stanje stvari: ko zna koliko puta se desilo da nas taj čovek zbuni°.

Ovo je bilo drugačije, ali nisam mogao da objasnim zašto je tako.

A sada znam… Ala nas je prevario.

Nastavite sa čitanjem… “Poslednja velika predstava”