Pušćaj bombe!

Koliko shvatam, posao nas koji na ovom mestu predstavljamo razne ljude i događaje jeste da ukažemo kako muzike vredne slušanja (upravo one muzike koja nas menja) ima sasvim dovoljno.

Nama koji ili imamo i previše muzike u raznim oblicima (o čemu je Peacock već govorio) ili imamo razvijene mehanizme dolaženja do dobre muzike – iz čega sledi da imamo previše godina da bismo se pravdali naletima hormona u mozak (sve ovo pod uslovom da za mušku krizu srednjih godina ne krivimo biohemiju) – sada može biti nebitno kako početi slušati muziku. Svakako, mi se sećamo svojih početaka, koji su obavezno povezani sa oskudacijom: ili nije bilo muzičke opreme, ili je to što smo imali bilo traljavo, ili nije bilo ploča, ili su ploče koje smo imali bile traljave. Ali naše priče su već u domenu uzimanja unuka u krilo – čak i ako mi za to nismo spremni. Danas je kompletna muzika dostupna svakome odmah, a svako ko do muzike može da dođe momentalno ima na čemu i da je sluša (živele integrisane zvučne kartice!) Pa kako onda početi, sa koje strane skočiti u nepregledni okean koji ne garantuje ništa osim odlične zabave? Evo jednog predloga, verovatno netačnog ali i sasvim nekonvencionalnog.

Nastavite sa čitanjem… “Pušćaj bombe!”

Svetlost: moguća budućnost nakita

Da li biste se složili sa nama da je svetlost, sama po sebi, lepši ukras od zlata? Ali – ako preskočimo raspravu o nužnosti ukrašavanja – kako angažovati samu svetlost kao ukras? Može li se to?

Koncept NECLUMI je realizovan kao prototip ogrlice od svetlosti koja se interaktivno menja na osnovu nekog spoljnog nadražaja. Pogledajte.

Dobrim idejama ne treba stajati na put. Ovo je još jedan dokaz tvrdnje da su genijalne ideje pretežno jednostavne.

Poslednje skidanje sa stuba za bičevanje

Ma, nisam pojma imao da je taj uvod u ritmu jedanaest četvrtina. Ja sam to video kao tri takta po tri udarca, a onda dva udarca kao skok na sledeći krug: to beše prosto 1-2-3, 1-2-3, 1-2-3, 1-2. Nisam brojao od jedan do jedanaest. Falio je jedan udarac u poslednjem taktu, ali sve je zvučalo kao da ne fali ništa. (…) Duane je rekao “Čoveče, ovo je super, nisam pojma imao da kapiraš 11/4!” Naravno, odgovorio sam mu nešto poput “11/4? Šta ti je to?”. Duane je samo rekao: “OK, krele, pokušaću da ti nacrtam.”

Ovako je Gregg Allman opisao svoj autorski momenat na “Whipping Post“, najznačajnijoj pesmi koju je napisao u karijeri (i ponovo: najznačajnijoj; neću se izjašnjavati da je najbolja, jer nisam budala: postoji ne manje od deset numera, a ja ih znam i više, koje mogu da nose isti epitet). Taj opisani trenutak kreativnog nadahnuća, kada je Gregg za pet dana napisao pet pesama za tek osnovanu grupu svog brata Duanea (dve je već imao), danas je deo nekih od najvažnijih stranica istorije rock’n’rolla, i to – kako stvari danas stoje – sa upravo ispričanim poslednjim poglavljem priče.

Danas slušamo The Allman Brothers Band, grupu koja je ne samo najveća southern rock grupa, već grupa koja je osmislila southern rock u obliku koji danas pod tim imenom smatramo. To je određeni kanon u načinu sviranja, aranžiranju i atmosferi energične prevashodno gitarske, ritmički moćne muzike koja nije cajun jer je previše istočno, a nivo adrenalina i testosterona je previsok da bi se nazvalo blues.

Povod za današnji susret sa tom važnom grupom je dvostruki. Nego, da zasviramo tih jedanaest četvrtina, pa da nastavimo priču.

Nastavite sa čitanjem… “Poslednje skidanje sa stuba za bičevanje”