Najveća iznenađenja dolaze kada ih najmanje očekujete. I to od veterana za koje mislite da su odavno odsvirali svoje.
Ono što zajednički proživljavamo poslednjih nekoliko godina uticalo je i na muzičku industriju. Sve je manje zaista velikih albuma, hiperprodukcija svega i svačega nas sve više čini površnima, a tu i tamo bljesne po koje zanimljivo izdanje na koje, najčešće, slučajno naletimo. Ili po preporuci. Da mi je neko rekao da ću proteklih šest meseci najčešće slušati grupu koja je započela sa radom još davne 1965. godine, mislio bih da me zavitlava. No, desilo se upravo tako.
Орах и кућа су никли некако заједно. С тим што је једно време орах растао брже, добра је ту земља.
Испочетка су била три ораха, небеског порекла. У крају око надвожњака и аутобуске постоји ендемско јато врана, које се само мало помери кад негде посеку дрворед – увек у међувремену нешто дивље израсте у близини – и свако пре подне се разиђу у стрелце и поподне се враћају. И тако испусте нешто ораха на наш плацић (како су га деца звала), и три никну. Отприлике 1984. или наредне године.
Један је страдао брзо, други смо заградили блоковима кад смо их истоварали с камиона, да му направимо заветрину против кошаве. Заветрину су искористили комшијини зидари, одсекли га и запалили ватрицу. Остао је трећи, покривен најлоном и непримећен.
Сад ми ту фали добра фотка, ал’ наравно да је немам: остао је буквално непримећен. Прва фотка где се види цео је тек из 1996 или 1997. Тад је кућа, ака Скадар на Бојани, била увелико разгажена, уселили смо се четири године пре тога. Жбун са жутим ружама је био други по величини – онај главни, са око 400 цветова, је десно, ван кадра.
Гледам ову фотку и чешкам се по глави… она даља грана је окренута на запад. Како је то успело да на крају гледа на југ-југозапад? А овамо, орах тврдо дрво.
Уф, сад сам се изофирао да ово има и крај. Па има. Ал’ ајд полако.
Nije lako pogledati u ogledalo kada prođe mnogo vremena od prethodnog gledanja. Ume da zaboli. Ali, tako je to: istina uvek boli kada niste spremni na nju, bio rođendan ili ne bio.
Pa sad, ako dvanaesti rođendan nije predznak ulaska u zrelo doba, onda bi možda trebalo da se zamislimo nad sudbinom Suštine pasijansa.
Опет имам више приче него фотака, ал’ можда и не, зависи како ме повуче прича.
Елем, тог 25. маја 2018. предвече се нађем у граду као дежурни фотограф. Јер IV4, комшијско одељење, држи редован пролећни састанак. Остало им нешто пара од јесенас, па ајд да се потроши. И, пригодно, баш пада на некадашњи Дан младости. Мислио сам да одем пешке, ал’ је било баш спарно, горе него у Вирџинији, па сам узео такси од бусодрома, све рачунајући да ће до 19:00 да ми се одлепи кошуља. Сретнем одмах део друштва, те одем с њима до где је некад био Пролетер, где смо се некад састајали после часова (прекрштено је бар трипут отад, мада је и даље иста фирма – тамо купујем, све чиста кожа а није нека скупоћа), а тамо већ чекају Јозда, Жуца, Јасмина, Владимира, Влада и још неки. Отчекамо академских петнаест минута, па одемо до хотела да видимо ради ли им башта, јок, па преко до општине да видимо ради ли градска башта, јок. Закључимо да треба да постоји неко градско тело које би чувало места од културног значаја, као што су штрафта, хотел Централ (који је многи директор напустио ногама напред, срчка ин флагранти) и још нека.
Завршимо у кафеу Бриџ (јес, на енглеском), где сам никад не бих ушао, избегавам то што се зове на енглеском. Не ваља вам мој језик, не ваљате ви мени. А проблем са петнаесторо у кафићу је што имају те округле сточиће па их је немогуће спојити, него смо направили олимпијске кругове, а после додали и шести. Нисмо их скроз саставили у средини па се туда увлачио келнер.
Ha, naslednik još ne zna koja srpska reč ima dva slova n jedno do drugog. A tek tri. 😛
Nije li Milovan Vitezović još onomad rekao da je umni rad fizički neizdrživ? Naslednik je po tom pitanju reprezentativan primerak mladih naraštaja. Dostizanje dovoljno potrebno visokog nivoa koncentracije predsavlja veliki napor. A još to onda treba i održati. Naročito u periodu kad te za koji dan čeka završni ispit iz maternjeg jezika. A onda ti u sobu uleti nestrpljivi otac s nekom trulom forom, koja je samo njemu smešna. Utorkom. Ne baš svakog utorka.
Globalizam želi sve nas da strpa u nekakav Metauniverzum. No, iskre svesnosti o gadnim posledicama te ideje tinjaju širom sveta.
Dok se čvarim na letnjim temperaturama koje nama, prirodnim plavušama, nikako ne odgovaraju, pokušavam da se skoncentrišem na slušanje nekih albuma objavljenih u poslednjih par meseci. Slaba vajda. Dok znoj počinje da natapa majcu, misli mi vrludaju na sve strane i počinjem da shvatam da mesecima unazad nisam čuo ništa što bi me nateralo da se zalepim za album/pesmu koja će mi trajno nešto značiti. A to ima za posledicu da me ne svrbe prsti kako bih napisao komentar, što već počinje ozbiljno da me zabrinjava.
A onda mi je sinulo.
Vrativši se koji mesec unazad, prisetio sam se da sam novi album grupe Belle & Sebastian slušao gotovo svakodnevno, barem 20-30 puta. A to je siguran znak da mi se dopao.
Teška priča iz jamajčanske istorije iznedrila je antologijsku pesmu koja nikada neće postati hit.
Približava nam se leto. Kao i svake godine, odlažemo zimsku garederobu i pripremamo se kako da preživimo na visokim temperaturama. Ono što ja dodatno činim je da posegnem za kolekcijom reggae albuma, jer savršeno dobro znam da će muzika sa njih da me probudi iz zimskog sna i ubrizga mi u vene pomalo posustalu energiju.
Uz reggae telo samo od sebe počinje da se razgibava.
Povratak u (bolničku) sobu bio je sve samo ne olakšavajući. Da, očekivao sam ga željno, kako sam i opisao u prethodnom nastavku ove indijske serije, ali sumarno gledano frustracija je porasla.
Povratkom u sobu nisam dobio ono što sam očekivao, pa okruženje jeste postalo prijatnije (bar imaš OGROMAN prozor na tri metra od sebe, pa znaš kad je dan, a kad nije), ali nisam mogao, niti smeo da mrdnem iz kreveta. Hebiga, ako ne mogu ništa u svemu ovome da promenim, onda ću bar da probam da uživam. Ostao sam živ. Za sada.
Dođoše dve medicinske sestre kod cimera i koordinisano mu skidaju dren, „instalaciju“ na koži lobanje koja služi da ukloni krv i tečnosti iz rane. Odnose mu staklenu bočicu u kojoj je skupljan višak fluida. Da li se taj višak fluida odlaže kao komunalni otpad, a staklo pere i propušta kroz gama-zrake kako bi se pripremilo za sledećeg pacijenta? Cimer im postavlja neka pitanja u želji da bolje shvati svoju situaciju. Prepoznajem bosanski naglasak, koji sve ovo vreme nisam prepoznavao. Ili nisamm mnogo slušao, ili on nije mnogo pričao. Ipak mu prepoznajem otok na levom očnom kapku ispod ćelavog dela glave i reza kojeg ima. Pipam moje desno oko, s kojim imam opisan problem još od jučerašnjeg buđenja iz anestezije. Otoka nema. Pod prstima deluje OK. Masno i lepljivo, ali bez otoka.
U daljini čujem glasove kojima se nekoliko osoba koordiniše oko prebacivanja tela (mog) s jednog krevet na drugi. Tresem se od hladnoće. Ne sećam se da mi je ikad u životu bilo ovako hladno.
Pokušavam, ali ne uspevam da otvorim oči i da vidim šta je uzrok tolike hladnoće. Osećam da mi se ruke i noge tresu k’o lude u pokušaju da se same zagreju. Ne mogu da ih kontrolišem, da ih smirim. Sve deluje kao još jedan epi-napad. „Zima. Zima!“ je jedino što mogu da formulišem, mada mi je početna ideja bila da izgovorim kompleksniju rečenicu; nema kod mene jednostavnih stvari.
Čujem nečiji glas kako dovikuje „Donesite ćebe!“. Prepoznajem doktorov glas:
„Borise?“
„M?“, odgovaram.
„Si dobro?“
„M-h-m“, nemam i ne mogu šta više na to da dodam. Što bih i dodavao. Čudi me šta će mu to pitanje. Zašto ne bih bio dobro? Ovo je samo jedan epi-napad, trebalo bi da počnem da se navikavam na njih.
„Kako se prezivaš?“
„Mmmmmm…mmmm“, odgovaram da jasnije i preciznije ne može. Bar ja ne mogu.
Postoji anesteziolog, a postoji i onaj koji “radi na anesteziji”.
Iako je dan ranije najavio da će zahvat početi negde oko 12 časova… možda već i jedanes i trijes, u jutarnjoj viziti doktor reče da početak mogu da očekujem već oko 11 sati. Cimer i ja upravo saznasmo da je on (cimer, a ne doktor) prvi „na traci“ tog dana, pa čim njega zakrpe, eto i mene pod veštim, iskusnim, školovanim prstima neurohirurga. Sestre će nas dalje uputiti u proceduru.
„Glave nećete brijati sami. Njih će vam brijati kad počne operacija, jer oni znaju koji deo glave treba da bude obrijan.“, reče pridošla sestra zadužena za brijanje. Sada shvatam da oni pacijenti koje sam viđao po C-odeljenju neuroonkologije ne furaju retro-modu delimičnog brijanja glave, nego je to posledica kontrolisanog upravljanja kosilicom. Zatim sestra zadužena za brijanje nastavlja „Vidim da ste sposobni i sami da obrijete lice. Iskoristite sad priliku, jer naredna dva-tri dana sigurno nećete moći da se brijete, pa će vam izrasti brada“.
Uleće druga sestra i naredi cimeru „Da ostaneš samo u pidžami. Nikakav donji veš. Ništa, ništa! Samo u pidžami i onda se vraćaš u svoj krevet. Ti (okrene se prema meni) isto tako, ali ne moraš odmah. Prvo on (pokaže ka cimeru)!“. Ih, taman ću imati vremena da se obrijem.