Jedna na dan (3-37): 6. avgust 2013.

Metod se zove “šljas”. Najčešće je neuspešan.

Previše ludila, previše umora. Potreba za usporenjem nikad veća. Ali, ne može. Pa ništa, da probam onda onaj metod: aparat u ruke; dok odbrojim do deset, tema mora da se formira; dok opet odbrojim do deset, slika mora da je u aparatu. I to je to.

Jedna na dan, 6. avgust 2013: Šljas

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (3-37): 6. avgust 2013.”

Coming Home

Pripreme za sutrašnji koncert uobičajeno teku. Problemi su klasični: gde ćemo se i kada naći, hoćemo li se prvo oždrati i podnapiti, kako da mi, momci iz provincije, nabodemo pravi parking u Beogradu… Odavno smo prestali da se nabrijavamo preslušavanjem starih albuma kako bismo bili spremni da aktivno učestvujemo. To smo odavno apsolvirali.

A šta ćemo sa ženama? Neke aktivno učestvuju i retko propuštaju ovakve stvari. Većina, radije, odabere lakše note ili nešto dugo. Znam, teško je živeti sa psihodeličarima, simfoničarima i sličnim muškarcima koji se odazivaju na komplikovane nadimke… Sarcastic smile

A šta biva ako je žena muzičarka? Znam i to, probao sam, možda vam i ispričam jednog dana. Who me?

Nastavite sa čitanjem… “Coming Home”

Jedna na dan (2-36): 5. avgust 2013.

Ali prvo sam morao da tražim dozvolu…

Tako ti je to: mir u kući može da se postigne i sa tri računara na netu i tri para slušalica u tri sobe, pa da vidiš vraga… Komunikacija ide zamalo-pa-preko-skajpa… Eh… I onda ponekad uletim kao kobac u jednu ili drugu sobu, naoružan optičkim nišanom, pa uhvatim poneko iznenađeno lice. I nedavno najzad natrefih onu low key fotku koju sam odavno pokušavao da potrefim.

Jedna na dan, 5. avgust 2013: Low key

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (2-36): 5. avgust 2013.”

Proud Mary

Kako prolazi život, moja mladalačka sklonost ka složenim muzičkim formama sve više lapi. Baš kao i ja. Thinking smile Valjda sam se umorio od beskrajnog mozganja i traganja za nekim drugim smislom na mestima na kojima ga možda i nema.

Što reče jednom prilikom Čika Žika, dok smo roštiljali na njegovom ranču u Levču:

Sine, nije Texas ili Arizona, ali je podjednako divlje! Jedemo, pijemo, slušamo grubu muziku od tri akorda i gledamo sa verande zalazak sunca, baš kao na filmu. Ovo je život!

Delim njegovo mišljenje, ali ja do toga, nažalost, još nisam dobacio.

Nastavite sa čitanjem… “Proud Mary”