Sve što mi treba

Francuzi često umeju da zakuvaju dobru stvar na engleskom jeziku.

Moon Safari je debitantski album francuskog muzičkog dueta Air, prava poslastica za ljubitelje elektronske muzike. Poznati su po tome što u stvaranju i živim izvođenjima koriste pretežno analogne sintisajzere kao što su Moog synthesizers, Korg MS-20, Wurlitzer i Vocoder (što se može videti i u spotu za pesmu “La Femme D’argent“, sa istog albuma).

Pored par studijskih albuma, njihov opus obuhvata i muziku za nekoliko filmova Sofie Coppole, kao što su The Virgin Suicides, Lost in Translation i Marie Antoinette.

Jedna na dan (327): 20. februar 2013.

Još jedna od foto-šetnje koju sam obavio jedna dan pre. Ova fotka je bila odavno zakazana…

Spomenik palim borcima u Kikindi je strašno oštećen. Nije mi za ideološku dimenziju tog spomenika – zabole me patka za fabrikovanu istoriju – nego nikako da primetimo kako ta skulptura Aleksandra Zarina predstavlja remek-delo modernizma. Posleratna Jugoslavija, koliko god je bila ogrezla najpre u državni, a potom u burazerski socijalizam, makar može da se podiči činjenicom da je modernizam sve vreme ostao jači od socrealizma (neki tvrde da socrealizma u FNRJ/SFRJ nije ni bilo, ali hajde da ne preterujemo). Građevine i skulpture nastale od kraja četrdesetih do kraja šezdesetih godina dvadesetog veka jasno su svedočanstvo burnog doba u kome su se još tad nazirali prvi obrisi građanskog društva.

Ne omašim da bacim pogled na spomenik kad god prođem. Nalazi se na najsavršenijem mogućem mestu nasred trga i – zapušten je. Obećao sam sebi da ću kad-tad napraviti fotografiju tog spomenika iz nekog čudnog ugla, nešto drugačije od onog pokušaja u oktobru prošle godine. I taj dan se desio u utorak popodne, istog dana kad je načinjena i fotka 326.

Jedna na dan, 20. februar 2013: Spomenik palim borcima u Kikindi

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (327): 20. februar 2013.”

Jedna na dan (326): 19. februar 2013.

Vaspitanje ponekad utiče na mene… Ne preterujte: rekoh “ponekad”…

Šetao sam Kikindom u suton, malo štrikao fotoaparatom po trgu. Prolazeći kroz jedan blok stambenih zgrada, izgrađenih pre trideset i nešto godina usred centra tako da izigrava tzv. urbani napredak panonske varoši sa širokim ulicama (u kojoj danas ima hiljadu jeftinih kuća na prodaju), zapitao sam se mogu li da prepoznam ikakvo fizičko obeležje koje bih asocirao sa onim što neki vole da nazivaju “urbanim”. I kao poručeno, pred mene iskoči scena… Linije! To su linije!

Jedna na dan, 19, februar 2013: Urbano (?)

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (326): 19. februar 2013.”

Zar nije sramota?

Zar nije sramota da smo zaboravili na pionire žanra? Uvek treba imati na umu one koji su probijali put za druge. Rock’n’roll je nekad bio avangarda, a Fats Domino jedan od avangardista. Čak i ovakva izvedba iz nekakvog filma (izvinite, ne znam kog), koja bi se iz današnjeg ugla smatrala krajnje mekanom, nekad je bila tumačena kao anarhija.

Nastavite sa čitanjem… “Zar nije sramota?”