Beleške iz Jocine garaže

Kako čovek može da prođe pri susretu sa ogromnim opusom nekog ko je pevao o stvarima o kojima drugi nisu imali muda ni da šapuću?

Juče se navršilo četvrt stoleća, prokletih 25 godina kako je Frank Zappa otišao na Neko Bolje Mesto i ostavio nas u totalnom rasulu. I zbilja, kad gledaš šta je sve otišlo u vražju mater sa ovom civilizacijom od tog vremena, nije lako da podneseš sve to. Od globalnog otopljenja kojeg su u to vreme bili svesni samo pojedini naučnici koje niko, kao ni sad, nije hteo da sluša, preko silnih prirodnih, ekonomskih i političkih kataklizmi, pa do godine nastanka world wide weba, tehničkog entiteta čija veličanstvena ideja o hitroj raspoloživosti planetarnog kompendijuma znanja morala da ustupi mesto video klipovima kučića i mačića, te “nećete verovati šta se zatim desilo” informacijama o tome sa čijim bratom od tetke je koja plastificirana drombulja upražnjavala analni seks ispred kioska za kokice u Diznilendu.

Šta mislite, šta bi Frank Zappa danas imao da kaže na sve to?

Nastavite sa čitanjem… “Beleške iz Jocine garaže”

Ljubav na drugo preslušavanje

You suck my blood like a leech, you break the law and you preach, screw my brain till it hurts, you’ve taken all my money and you want more… Znate li ko se još u to vreme usuđivao da se tako obraća glavonjama u izdavačkom biznisu? Niko.

Pre par nedelja smo išli u bioskop. Kad tako kažem, osećam se kao da živim u nekom velikom gradu u Americi: sednemo u auto, pa sat vremena vožnje do zabave… Do Zrenjanina, u multipleks u tržnom centru na zapadnom obodu komšijskog grada. Kikinda nema bioskop odavno – najradije ne bih da komentarišem onu sramotnu prevaru koju neki nazivaju bioskopom, reč je o vikend-improvizacijama projekcija na parčetu iskrpljene posteljine nejednake beline, uz jad od zvuka u pozorišnoj sali koju neka šačica sitnih bandita iznajmljuje na duge staze.

Sve u svemu, gledali smo film Bohemian Rhapsody, o kome se, ne bez razloga, mnogo priča.

Vozeći kući pustim drumom kroz novembarsku noć, utonuo sam u misli, ne razmišljajući mnogo o filmu, nego se prisećajući jedne večeri, takođe je bio novembar, pre skoro četiri decenije. Setio sam se svog prvog Queen vinila u fonoteci i čudnog odnosa koji sam imao prema njemu prvih nekoliko meseci što sam ga imao…

Nastavite sa čitanjem… “Ljubav na drugo preslušavanje”

Pomozi mi, Bože

Džabe su prizivali Onog Gore, nije mogao ni on da im pomogne.

Moj višedecenijski drugar, koji pati od boljke otkrivanja rariteta i pričanja o muzičarima za koje ovde niko nije čuo, uvalio mi je svoje najnovije pulene. Volim i ja da pronađem muzičke dragulje, ali to se dešava slučajno, a ako nešto od toga na šta nabasam zavređuje veću pažnju, sednem i napišem tekst za blog. Za sistematično istraživanje anonimnih muzičara koji su stvarali pre nekoliko decenija nemam vremena ni živaca, jer odavno živim u sadašnjosti, pa ne stižem ni da ispratim sve ono novo što se objavljuje, a interesuje me.

A za White Witch do sada nisam nikada čuo.

Nastavite sa čitanjem… “Pomozi mi, Bože”

Насумица 1976.3

А морао сам да пробам, да опалим ова два снимка док чекамо зелено, па како испадне

Раскрсница код савезне скупштине је испала некако битно место. Од ваљда једноцифреног броја казни што сам платио за ових 45 година возачког стажа, две сам платио тамо. Јер има нека своја правила о скретању. А ишли смо туда баш често, јер увек морамо преко панчевачког моста, а сва места куд идемо су или западно од града, или на сремској страни.

Десило се да је отац наследио нешто земље, с којом нисмо знали шта бисмо, 100км од куће, а сад још треба и порез… Но, прво фотка.

Е, онда су дућани имали излоге, па се шетња некако претварала у разгледање. Сад је ту некаква безлична стаклена скаламерија.

Да не бисмо плаћали тај порез, пронашао се штос: за нову шуму се не плаћа 20 година. Дакле, садимо шуму. За један викенд смо (ми и теткина породица) посадили око 2400 багремова, дан данас ми није јасно како. Ал’ дођемо некакви шампиони у младогоранству. Зелени, пре него што је то било кул.

Nastavite sa čitanjem… “Насумица 1976.3”

Slagalica

U tri dana, odoše Nicolas Roeg i Bernardo Bertolucci. Bertoluccija smo ispratili, a o Roegu ćemo malo opširnije. Napustio nas je u devedesetoj, prvom cvetu starosti, kad mu vreme nije… Ček, to je neki drugi film. Prvo, malo muzike… I još svašta nešto.

Njegove filmove ćete ili voleti ili će vam biti muka.

Njegove filmove ćete ili voleti ili će vam biti muka. Ja znam da nikad neću zaboraviti Čoveka koji je pao na zemlju, iako to nije najbolji Roegov film. Rušio je granice dozvoljenog i mogućeg u vreme kada je stvarao i utirao neke nove puteve. Jedinstvo prostora i vremena u njegovim filmovima ne postoji. Prospe pred vas slagalicu, ali vam ne dozvoljava da vidite kutiju. Probate, pa kako vam uspe. Ili vam je, jednostavno, posle izvesnog vremena, dosta svega. Sigurno vam nije svejedno. Nikad ne zaboravite: šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog veka su bile vrlo zanimljive!

Nastavite sa čitanjem… “Slagalica”

Rehabilitacija

Koliko juče, iznenadila me je vest da je UNESCO, agencija Ujedinjenih nacija zadužena nauku i kulturu, dodala reggae muziku na listu “neprocenjivog kulturnog nasleđa” koju je potrebno štititi i promovisati. Obrazloženje je kratko: “Doprinos rege muzike diskursu o pitanjima nepravde, otpora, ljubavi i čovečnosti naglašava njenu elementarnu dinamičnost, koja je istovremeno umna, društvenopolitička, senzualna i duhovna”.

Tako je jedan žanr za samo pedesetak godina prevalio neverovatan put od prašnjavih i zadimljenih densing sala po jamajkanskim predgrađima do globalne prepoznatljivosti.

Nastavite sa čitanjem… “Rehabilitacija”

Tek dolazi tvoje vreme

U vreme pojavljivanja debitanstskog albuma grupe Led Zeppelin, svi su bili pomalo iznenađeni njihovim jasno definisanim i prepoznatljivim zvukom koji je bio moćan i veličanstven. Njihove pesme su bile prilično jednostavne, izgrađene na pamtljivim rifovima i čvrstom ritmu. No, čini mi se da je ključna stvar koja ih je razlikovala od svih ostalih velikih bila oličena u suptilnosti koja se ogledala u detaljima. Svakome je bilo jasno da to nije bila samo gitaristička buka koja je tutnjala.

Iskustvo Jimmyja Pagea kao studijskog muzičara tokom šezdesetih pokazalo se neprocenjivim.

Nastavite sa čitanjem… “Tek dolazi tvoje vreme”

Nešto je uvek pogrešno

Eric Idle, jedan od članova legendarne glumačke grupe Monty Python, u više navrata je prepričavao sledeću anegdotu:

Vozio sam se kolima autoputem u blizini LA-ja. Normalno, svirala mi je muzika sa radija. U jednom trenutku DJ je najavio pesmu grupe Toad the Wet Sprocket. Malo mi je falilo da sletim u kanal.

Oni koji su, poput nas samuraja, odrasli uz skečeve Monty Pythona, možda će se setiti i onoga posvećenog rok muzičarima.

Nastavite sa čitanjem… “Nešto je uvek pogrešno”

Насумица 1976.2

радња је можда затворена али није сва роба склоњена

Фебруара 1976, таман у некој паузи оног великог снега, скрпимо некако да обиђем друштво по Немачкој и Холандији. Долазили они овамо више пута, ред је да се узврати посета. И тако доживим свој Ватерло (како је пар година пре тога пропевала Аба, она са два б).

На првом преснимку је обрнуто лево и десно. Или на овом. Не виде се таблице, ниједан натпис, ко ће сад знати које ваља.

Наравно, ни у каквој бици нисам био. Трг се зове Ватерло, у Амстердаму је, и негде раније тог дана је снимљено и оно са почетка оне кафанске серије. Доба дана је скоро сутон, целог дана је било сунчано, наместио се таман прелаз из жутог сата у плави (и, срећом, остало ми довољно снимака, јер је буџет за ову недељу био једна ролна црнобелог и једна ролна слајдова). Него, откуд овакав неред?

Nastavite sa čitanjem… “Насумица 1976.2”