Idemo u rat

PoÄetkom devedesetih, u vreme sankcija i astronomske inflacije kojih se nerado sećamo, malo ko od nas je i razmiÅ¡ljao o muzici. Te godine su mi uglavnom služile da nanovo pretresam svoju diskoteku, a noviteti su se dobijali na kaÅ¡iÄicu. U trenutku kada se ÄŒeda Fancy pohvalio na mreži da je u posedu dva albuma grupe Manic Street Preachers, nisam mnogo oklevao – uskoro mi je poslao kasetu koja se par godina potom non-stop vrtela u kući.

Planula je ljubav još na prvo slušanje.

Nastavite sa čitanjem… “Idemo u rat”

Jednog plavog jutra

Pominjao sam već viÅ¡e puta kako mi je trebalo mnogo godina da dosegnem – najpre saznanjem o postojanju, a potom i apsolvirajući materijale – manje-viÅ¡e svu muziku do koje mi je naroÄito stalo. Odrastao sam u ne baÅ¡ savrÅ¡enim uslovima za taj posao: nisam imao uzore koji bi mi skrenuli pažnju na prave vrednosti, pa sam se uhvatio samo najvećih imena za koja znaju svi i onih koje sam mogao da dosegnem na preporuku malobrojnih. Ono Å¡to se zaista moglo saznati puÅ¡talo se na Studiju B kod Slobe Konjovića i na Beogradu 202. Ali, avaj: uslove za sluÅ¡anje tada mrÅ¡avih FM talasa nisam imao, a na srednjim talasima nisam dosezao te radio-stanice. Dvaput godiÅ¡nje, kad bih otiÅ¡ao u posetu roÄ‘acima u Zemun, vratio bih se sa po dve-tri audio kasete sa muzikom koju bih ulovio sluÅ¡ajući radio i to bi mi bila jedina referenca.

Lakše promašiti nego uhvatiti.

Mnogobrojne rupe u poznavanju muzike sam zakrpio mnogo kasnije. Krpim ih i dalje, mada ih nije mnogo ostalo.

Nastavite sa čitanjem… “Jednog plavog jutra”