Duh plesa

Ideja je u tome da ne primetite tog crnog pantera baš prvim pogledom.

U oktobru 1971. godine Jon Hiseman je raspustio grupu Colosseum. O tome smo već nadugačko i naširoko pisali u više navrata. Kako se radilo o spektakularnoj grupi u kojoj su svirali sve odredom muzički asovi, bilo je samo pitanje trenutka kada će se upustiti u neke nove poduhvate. Bas gitarista Tony Reeves i klavijaturista Dave Greenslade su došli na pomalo čudnu i originalnu ideju. Napraviće grupu koja će imati dvojicu klavijaturista uz ritam sekciju.

Znači, bez gitare kao tradicionalnog solo instrumenta.

Nazvali su je Greenslade. Valjda im je ime dobro zvučalo, a i kada ste čuli da se grupa zove po bas gitaristi. Hot smile

Nastavite sa čitanjem… “Duh plesa”

Crno svetlo

Sve je to predmet doživljaja granice.

Ako bismo mak na konac, The Black Light (1998) nije prvi album grupe Calexico. To bi bio samizdat pod naslovom Spoke (1997), za koji je trebalo dosta vremena da ugleda svetlost dana u uslovima gerila-marketinga i još uvek nejasnog koncepta. Ako ćemo pravo, kada je taj prvi materijal snimljen tokom druge polovine 1995. godine, čak je i grupa trebalo da se zove Spoke. Štaviše, dvojica koji su napustili Giant Sand i snimili taj materijal, objavili su album pod tim imenom grupe u Nemačkoj, nekoliko meseci ranije.

Ali, onda su stvari došle na svoje mesto: neki novi vetrovi su zaduvali indie svetom i nastala je prilika za neku novu muziku. Naši junaci su se našli u centru te priče. I tada je nastalo ovo što danas slušamo.

Istina je uvek jednostavna.

Nastavite sa čitanjem… “Crno svetlo”

Ajde, curo, sa mnom do šumarka, pa da vidiš Kraljevića Marka

Nisu izmislili ništa novo, ali zato su sve uradili kako treba. A to čine i danas, pola stoleća otkako su počeli.

Toni je rođak mog dobrog prijatelja. I posle četrdesetak godina ga još uvek pamtim kao zgodnog i šarmantnog momka. Živeo je u nekom od manjih gradova u Srbiji čijeg se imena više ne sećam i bio je željan priče o muzici. Coffee cup

Usledila je dugaaaaaaaaaaaaačka sedeljka. Slušala se, normalno, aktuelna muzika sa kraja sedamdesetih, a kako smo prijatelj i ja u gradu važili za ozbiljne diskofile i poznavaoce, imali smo čime i da se pohvalimo. Toni nas je strpljivo slušao, a onda nam je postavio neočekivano pitanje:

– Jeste li slušali Flamin’ Groovies?

Nastavite sa čitanjem… “Ajde, curo, sa mnom do šumarka, pa da vidiš Kraljevića Marka”

Sladak jezik

Čudna kombinacija: izvođački se savršeno slažu, a autorski su izrazito različite. Teza o privlačenju suprotnosti na delu.

Iako nije bila u centru pažnje još od zlatnog doba šezdesetih (Woody Guthrie, Bob Dylan, Joan Baez i mnogi drugi), folk scena je narednih dvadesetak godina preživljavala uglavnom daleko od očiju javnosti. Stvari su se promenile u drugoj polovini osamdesetih, kada su dve žene koje dolaze iz tog miljea postigle neočekivan komercijalni uspeh. Suzanne Vega i Tracy Chapman su najzaslužnije što je “new folk” dospeo u medije i što su mu diskografske kuće otvorile vrata.

Iako nemam ništa posebno da prigovorim njihovim radovima, obe su mi pomalo išle na živce.

Nastavite sa čitanjem… “Sladak jezik”

Rifovi iz močvare

Što ti je čovek prokletinja. Hteo bi sve da zna, pa onda upadne u stupicu plitkosti, jer dan je uvek prekratak. Kako sam se samo ogrešio o ovog čoveka…

Ova rubrika ne bi trebalo da se bavi ličnošću autora teksta, osim po nekoj pričici ili anegdoti koja pokriva atmosferu i daje novu dimenziju muzici koju slušamo. Ovog puta je drugačije: uz opasnost da se ovo pretvori u posipanje pepelom, moram da se suočim sa činjenicom da ne samo da sam propustio da blagovremeno upoznam opus jednog značajnog muzičara, nego sam ga jednom prilikom i ocrnio bez suvislog razloga.

Ali prvo šakom u čelo.

Nemam kud.

Nastavite sa čitanjem… “Rifovi iz močvare”

Zelena dolina

To je neka vrsta transcendetalnog putovanja koje treba da se završi u zelenoj dolini kao personifikaciji doma.

U vreme dok mi je naslednik bio na heavy metalu, svašta se moglo čuti iz njegove sobe. Teško da bih takvu buku mogao da nazovem muzikom. No, nisam se predavao. Psiholozi preporučuju da u ranim tinejdžerskim godinama roditelji treba da pokažu razumevanje za potrebe deteta, pa sam u nekoliko navrata pokušao da se uživim u taj repertoar. Nije mi išlo, pa sam posle desetak minuta slušanja toga odustajao i bežao u sigurnost moga.

Srećom, trajalo je kratko, a Junior se brzo opametio i batalio HM. I to bez moje intervencije. 

Nastavite sa čitanjem… “Zelena dolina”

Osmoglavo čudovište

Iskupljenje i dovršavanje. Stihija sinergije. Nedisciplina. Dalje. I još dalje.

Jedne julske večeri 2013, tokom posete prijateljima, Robert Fripp se zapitao: “Ako bi King Crimson trebalo da nastupi sutra, kako bi to izgledalo?”. U glavi mu se stvorila vizija sedmoglavog čudovišta na sceni i tog časa je znao da priču o grupi koja je proizvod njegovog višedecenijskog rada ne može ostaviti onako kako ju je prekinuo nekoliko godina ranije: u nezadovoljstvu i frustraciji.

Tog časa se začelo nešto što je, sasvim slučajno ili možda ne, tačno četiri godine kasnije dovelo do rođenja na sceni u Siudad Meksiku nečega što je Fripp nazvao, doslovno, The Eight-Headed Beast of Crim, a zapečaćeno je zdravicom u slavu Formacije 9.1, koju je poslednje večeri u nizu od pet, neverovatna publika uspešno porodila.

A kad Robert Fripp podigne čašu šampanjca i sprema se da kaže nešto, sedmorica muzičkih velemajstora pred njim ućute kao đačići u skamijama.

Nastavite sa čitanjem… “Osmoglavo čudovište”

Nedelja je, 28-X-2018.

Prijatan nedeljski ručak vam želimo. Ovo ostavite za večeru.

Zaboravite, na trenutak, kako su oklevetali holesterol. Zaboravite kako prodaju pac po ceni slanine. Zaboravite kako ste zamišljali da mora da je izgledala svinja sa slaninom od 5cm i 8cm mesa na toj slanini, tog mešanca gice i mastodonta nećete nikad videti.

Setite se da možete da uzmete sirovu slaninu i ostavite je nasamo sa rernom.

 

Jako nezgodan tip

Taj lik, po svemu sudeći, ima vrlo nezgodnu narav i sklonost da pravi pičvajz gde god da se pojavi, pa je pametnije skloniti mu se s puta.

Kakvu god muziku danas da slušam ne mogu poreći da sam prošao i kroz onu fazu kada su se nosile duže kose, zvoncare, košulje sa velikim kragnama i još koješta. Mladalački entuzijazam se nije zaustavljao samo na stylingu već se ogledao i u onome šta imaš u mršavoj diskoteci, pa su se početkom sedamdesetih slušale grupe koje su prve napravile odmak od bluz korena ka čvršćim varijantama roka.

Neću pogrešiti ako ustvrdim da su Deep Purple tada definisali čitav jedan žanr, kao i to da je njihova popularnost u Jugoslaviji bila bez premca.

Nastavite sa čitanjem… “Jako nezgodan tip”

Насумица 1974.6

Новобеограђанима остављам да сконтају одакле је ово снимљено. Јер ја више не умем да нађем.

Током свог најдужег распуста (оно од матуре до факултета)  сам, шта да кажем, уживао колико сам стизао, што се види и по мањку фотки које би могле овде да кажу нешто о времену кад су снимљене. Тј било је фотака онолико, али личне природе.

Заобилазним стицајем околности сам се обрео на, ваљда, шеснаестом спрату неког солитера у неком од блокова. Нови Београд је још био поприлично нов, ни најстарији делови се још нису офуцали, а они најновији још нису ни постојали.

Било би занимљиво да неко данас сфотка исти призор, са истог места. Добро, тешко да би било под истим светлом, данас је позни октобар а ово је био август. Можда догодине.

Nastavite sa čitanjem… “Насумица 1974.6”