In memoriam: Jon Hiseman (1944-2018)

Jon Hiseman, vođa i bubnjar grupa Colosseum, Tempest i Colosseum II, da ne pominjemo mnoge druge koji izazivaju blagu jezu i strahopoštovanje, čovek koji je pomerio obrasce progresivne muzike tako što je spojio nespojivo i premostio ono što su pre njega svi tvrdili da se ne može premostiti, otišao je pre vremena na Neko Bolje Mesto, u ranim jutarnjim časovima 12. juna 2018. godine. Devet dana je nedostajalo da navrši 74 godine života. Do časa kada ga je kratka i žestoka bolest doslovno izbacila sa scene, jer turneja se tek zaletela, živeo je za muziku koju voli.

Danas ćete pročitati nekoliko reči u slavu velemajstora. Te reči su napisane na dve tastature: jedne u Kragujevcu i jedne u Kikindi, a napisala su ih dvojica prijatelja čije poštovanje prema muzičkom opusu Jona Hisemana traje već dugo i nepokolebljivo je.

Nastavite sa čitanjem… “In memoriam: Jon Hiseman (1944-2018)”

Једна од пре: насумица, 1971

Вртећи свој екраноспаситељ, приметим да ми нема старих фотки. Оних баш старих. А, па да, кад сам га пребацивао да ради под линуксом, нисам прешао баш све директорије фолдере фасцикле. Ајде, укључим и те старе. И, наравно, запне око за понешто.

Оно до 1971 не бих рачунао у објављиво, ту сам тек учио да држим фоткалицу у руци, развијам негативе итд. Али од 1971. кад смо основали клуб, ту сам већ био искуснији аматер, то би могло.

Те натрчим на ово, мај месец. Не сећам се овог. Видим где је, не знам кад је. Нисам био начисто ни да ли је шкљоц уопште мој, док нисам видео наредна два снимка – са такмичења тадашњих КМТ (непостојећих клубова младих техничара, јер се нису такмичили клубови него школске секције – фото, електро, бродомоделари и други). Изгледа да су такмичење отворили у згради Комитета, одакле сам ово штрикнуо кроз ролетне (металне, тада још нису измислили довољно добру пластику за то); потоњи снимци су из Хале спортова.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: насумица, 1971”

Čikago

Pre skoro četiri godine sam na ovom istom mestu bio vrlo euforičan kada sam napisao:

Za ljubitelje vrhunske folk muzike, Josienne Clarke & Ben Walker nisu nepoznanica. Već nekoliko godina su u samom vrhu ostrvske ponude, ali su potpuno netipični spram ostatka scene. Oboje su školovani muzičari od kojih se očekivala neka sasvim druga karijera. No, našli su se i, rekao bih, idealno uklopili. Josienne piše prekrasne & intrigantne pesme, a Ben sve to pakuje u maštovite i minimalističke aranžmane.

Mišljenje nisam promenio, sudeći po tome da je ovaj par jedan od retkih koji se stalno mota po mom kućnom džuboksu.

Početkom godine su objavili novi album.

Nastavite sa čitanjem… “Čikago”

Мука с речима: обешењаци једни

Трчи трчи трчуљак, виси виси висуљак. Илити медаљон. Илити, енгрпски, пендант.
За овакво брљање у антрфилеу нећу добити отказ, можда само суспензију.

А шта му је та суспензија? Пише лепо на речнику – нешто што је остављено да виси.

Тако имамо и те суспензионе, тј висеће мостове. Река испод таквог моста уме и да побегне, ал’ то је друга прича

Nastavite sa čitanjem… “Мука с речима: обешењаци једни”

Sve dok te imam

Roger Daltrey je, složićete se, pošteno zaradio svoje mesto u enciklopedijama kao pevač grupe The Who. Ako ste gledali bilo koji njihov koncert, mogli ste da vidite da on, kao i ostatak ekipe, naprosto sagoreva na sceni od početka do kraja nastupa, bez obzira kada je snimak nastao. Uvek je gas bio pritisnut do daske. No, u trenucima kada je grupa pauzirala i nije nastupala, nije mogao da sedi miran. Još od početka sedamdesetih snimao je solo albume za svoju dušu. Do sada ih se nakupilo tuce, ali se njima nije proslavio.

I sada ima novi, koji je, barem meni, odlično legao.

Nastavite sa čitanjem… “Sve dok te imam”

Zamena

Kad god zagnjurim u veliki opus grupe The Who ili Petea Townshenda ostanem u njemu mnogo duže od planiranog vremena. Njihove pesme imaju u sebi neku magiju koja u različitim uslovima slušanja izazivaju i drugačije emocije. Townshend je toliko vešt pisac da, ma koliko da poznajem pojedine pesme i priču koja stoji iza njih, uvek me nanovo iznenadi ponekim detaljem na koji nisam obratio pažnju ili aranžmanskim rešenjima kojima se izvorna pesma dekonstruiše i ponovo sastavlja na sasvim drugačiji način.

A to ne može baš svako.

Nastavite sa čitanjem… “Zamena”

Nije ni kantri kao što je nekada bio

Ako nas redovno čitate, sigurno ste primetili da povremeno pišem o country muzičarima koje slušam. Uglavnom su to predstavnici starije generacije, prekaljeni muzičari koji pričaju svoje zavodljive priče kojima je teško odoleti. Oni, dakako, ne pripadaju onoj grupi izvođača koje slušaju američki šoferi, već traže pažnju i uživljavanje u ono o čemu govore. U countryju su odavno prisutni i svi živi varijeteti ostalih muzičkih žanrova, tako da svako može da pronađe nešto po svom ukusu, a standardi su postavljeni vrlo visoko.

Ovde nema mesta za amatere.

Nastavite sa čitanjem… “Nije ni kantri kao što je nekada bio”

Vreme je za ispiranje ušiju

Ne znam kako je vama. Meni je malo teško u Danu mrmota, ne toliko zbog posla koliko zbog curenja vremena a da se ništa ne dešava. Dakako, da bi se stvari dešavale, potrebno je preduzeti nešto – nemam iluzija da je moguće ikako drugačije – ali to me sad dovodi u situaciju poznatu kao “kvaka 22”: crkavam ovde kako bih mogao nešto da preduzmem, a potrebno je nešto da preduzmem kako ne bih crkavao. Benasto, ali tako je to.

Jedno od ambulantnih rešenja, srećom uspešno, jeste ispiranje ušiju. Ono figurativno, dabome, muzikom u sinapse. Baš da vam ne govorim koliko me to drži na gomili, jer ne biste mi verovali. Ali, možda mi uspe sa ilustracijom.

E, tako se to radi.

Nastavite sa čitanjem… “Vreme je za ispiranje ušiju”

Ma, pusti to…

Ostalo je još nekoliko dana do Svetskog prvenstva u fudbalu ili kako se to već danas zove. Voleli mi “najlepšu sporednu stvar na svetu” ili ne, tek, ne gine nam višednevno zasipanje medija raznim pričama i komentarima na tu temu. Ratno stanje u domovima se podrazumeva, jer utakmicama nikada kraja, a samoorganizovanje komšiluka će, kao i obično, doći do izražaja – pola zgrade će da pije pivo i da navija, a ona druga, ženska polovina, organizovaće se po kružocima i konspirativno razmatrati ljubavne zavrzlame u raznim Parovima, Zadrugama i sličnim emisijama koje, inače, ne gleda. I don't know smile

Pa ko preživi.

Nastavite sa čitanjem… “Ma, pusti to…”

Radije bih oslepela

Ellington “Fugi” Jordan je bio jedan od brojnih soul/funk songwritera iz šezdesetih kakvih ima na stotine. Krajem šezdesetih je zaglavio u zatvoru zbog ko zna čega, a poseta njegove prijateljice Ette James, ispostaviće se, bila je presudna što će samo jednom pesmom ući u muzičke antologije. Navodno, Etta i Fugi su zajednički kompletirali pesmu, a našla se na njenom albumu Tell Mama (1968) već naredne godine. Kao koautor pesme “I’d Rather Go Blind” potpisan je tadašnji Ettin “dečko” Billy Foster iz, navodno, finansijskih razloga.

Pesma bi, verovatno, ostala “jedna od Ettinih” da je se nisu dohvatili belci.

Nastavite sa čitanjem… “Radije bih oslepela”