R.I.P. Michael Hart

Čuo sam još prekjuče, ali stižem da odam poštu tek danas…

Michael Stern Hart (1947 - 2011)Ovo ime vam verovatno ne znači mnogo. Ali, ako ste čuli za Project Gutenberg, podići ćete obrvu: Michael Hart je utemeljitelj tog zahvata na Internetu.

Mr Hart je otišao na Neko Bolje Mesto u utorak, 6. septembra. Red je da mu barem mahnemo u znak zahvalnosti.

Počelo je davno, mnogo pre nego što je Internet dobio krila razvojem Veba: Michael Hart je još 1971. godine izumeo format ebook; bila je to dalekovida vizija u to vreme, jedna od onih kojima su se savremenici možda i podsmevali, ali koje su preživele i nadživele svu sprdnju. Ovo ime zaslužuje da bude upisano među ona koja su uobličila današnji svet.

A Project Gutenberg? Mnogo nakon što sam otkrio taj inkubator svetske literarne baštine. ne menjam mišljenje da je reč o jednom od najizraženijih humanističkih zahvata u istoriji Interneta. Bar sam ja to tako doživljavao, a tako mislim i sada: pružiti svetu znanje na uvid, pa makar onaj deo koji je danas deo svetske baštine – ideja je koju isprva nije lako apsolvirati. A razlog je prost: ta ideja je toliko veličanstvena da je teško prihvatiti da se pred vama nalazi preko 100.000 knjiga tek tako, na slobodnu upotrebu. A prosto je: okupljene su knjige kojima su istekla materijalna prava i danas su deo svetske baštine.

Još jedan mali detalj, zabeležen u posmrtnom slovu koje je objavljeno na sajtu: citat koji nas podseća kako stvari funkcionišu:

Razumni ljudi se adaptiraju prema svetu. Nerazumni ljudi pokušavaju da adaptiraju svet prema sebi. Celokupan napredak, dakle, zavisi od nerazumnih ljudi.

Prenosim još jedan citat koji sam iskopao, dakako vredan:

Ako ono što ste juče radili i danas izgleda sjajno,
tada vaši ciljevi za sutra nisu dovoljno veliki.

Neka ti je slava, Nerazumni Čoveče. I hvala ti.

Nedovršena simfonija jednog grada

Fenomenalni dokumentarac iz 1941. godine: život Beograda od prvog mlekadžije do šlagera u noćnom klubu…

Pažljivi gledalac će primetiti da je reč o filmu koji Đenka pušta iznenađenim meštanima dok Kristina histeriše jer je zbog ton-filma izgubila angažman pijanistkinje u palanačkom bioskopu… E sad, biće da tu postoji neka greška u vremenskim odrednicama, jer su “Maratonci” smešteni u vreme nešto pre 1941…

Nema veze, ako ćemo pravo. Šijanu sam spreman da oprostim čak i ono za šta nije kriv, a kamoli ostalo.

I vi što maštate o sreći, vas vodi put u velik grad…

Fotografija dana, 9. septembar 2011

Kako sam krenuo na put, znao sam šta će biti fotografija dana…

Odavno sam se kanio da skoknem do Zrenjanina, da se vidim sa prijateljima. To je danas najzad ispunjeno. Dan je bio pun k’o oko i tragovi nervoze su se javili po obodima mog raspoloženja; valjalo je da resetujem to stanje, jer za nervozu nema mesta.

Već u polasku, video sam spektakl na nebu: u jednom času, postojala su tri plana oblaka, u tri sive nijanse – od olovne do skoro bele. Sunce je u nekom času probilo prekrivku i onda je počelo ludovanje boja. Mislim da sam oborio rekord u sporoj vožnji od Kikinde do melenačke krivine, gde sam najzad stao i napravio par panoramnih zapisa situacije na nebu. Evo jednog detalja:

Fotografija dana za 9. septembar 2011.

Međutim, fora je u tome što je ovo izrez iz veće fotke – panorame. Evo male verzije:

Panorama pune širine...

Nije beg cicija: verzija 4200×1200 vas čeka online.

Da, znam da ima tehničkih nedostataka pri dnu fotke. Ali, ne marim; važno je uhvaćeno, a vremena za majstorisanje nemam. Žurio sam da obradim ovo jer sam umoran k’o pas, a sutra me čekaju nova iskušenja – zato se nisam bavio uklanjanjem šuma u donjem delu slike.

Da li je mišn akomplišd? Odlučite sami. Meni je svejedno. Važno da su tapete postavljene, polica ponovo zašrafljena, prevodioci namireni, prijatelje sam sreo i proveo nekoliko sati sa njima, a ona nervoza s početka priče ostala negde u jarku pokraj puta Kikinda – Zrenjanin.

Maksiću, Maksiću!…

Minijaturna glumačka bravura Čede Petrovića.

Nisam znao da ovo postoji; to je producirano i emitovano u deceniji kad uopšte nisam znao za televiziju; ah, romantična vremena…

Lična asocijacija je očigledna… Ovako nas je zajebavao onaj arogantni manijak Vuca na časovima fizike. Jedino što nam nije udarao ćuške, ali tek što nije. Uvek je nalazio nekog svog Maksića i iživljavao se na njemu.

Fotografija dana, 8. septembar 2011

Ovo je tema koju nisam ni dotakao do sada. A nije da nisam hteo… Ima instrumenata po kući…

Muzička familija, šta da vam pričam… Jedino što smo svi žrtvovali neko aktivno bavljenje zarad nekih drugih ciljeva. Šteta. Rado bih se vratio gitari, ali više ne živim načinom života koji bi mi obezbedio mir da opet prebiram po njoj.

Danas je Ana organizovala veliko spremanje u svojoj sobi: sutra joj dolazi majstor da lepi tapete, pa sklanja inventar. Kada je izvukla violinu ko zna odakle, primetio sam to. Nisam je video sa violinom u rukama godinama… Nisam ni hteo da je mučim na tu temu. Iskoristio sam priliku, i tako… Izabrana fotka je obrađivana u smeru atmosfere koja okružuje violinu poslednjih godina…

Fotografija dana za 8. septembar 2011.

Nemam šta da kažem. Ama, možda i imam, nego mi mrsko. Izbegao sam zamke, sakrio fleke, izvukao zanimljive detalje… Ostalo je na vama. Just kidding Mišn akomplišd.

Fotografija na dan? Gde god poželite!

Da, znam, niste baš oduševljeni onim fotografijama koje vam ostavljam svakodnevno kao svoja autorska (ne)dela. Hteli biste fotke koje oduzimaju uzdah, a?

Jeste li ovisnik o fotografiji, kao ja? Pohađate li resurse besprekornih fotki, kao što je to dnevna doza na portalu Onexposure (1x.com)? Ili naslovnu stranu na portalu photosig.com? Ili neke slične resurse kojih ima kvadrilion?…

Ako vam je previše da pregledate i preuzimate tolike količine, kako bi bilo da svedete svoje preglede na jednu fotku na dan, ali onako, onu koja oduzima dah? Da, ima takvih mesta.

Ovog puta vam preporučujem dva izvora po jedne fotke na dan. Samo dva, ali bićete zadovoljni. A biće toga još…

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija na dan? Gde god poželite!”

Fotografija dana, 7. septembar 2011

Večeras sam dao sebi u zadatak da proverim nove rekvizite za improvizovani studio.

Pre nekoliko dana, igrajući se sa džepnom baterijskom lampom koja mi služi kao osvetljavajuće telo za makro ambijent (još od ove sesije na samom početku niza u seriji “jedna na dan”), polomim sijalicu u njoj. E, do vraga: a služila je verno. Tek juče sam stigao da potražim novu lampu, i nađem jednu zgodnu za neke neočekivano male pare (oko 170 dinara, a da nije iz onih odvratnih kineskih radnji). Usput natrčim i na stonu LED svetiljku koja se napaja iz USB izvora, što je  zgodno za laptope i mobilne situacije, a i meni za radni sto, ponekad zatreba. Ali pomislio sam i na neke prilike pri fotografisanju kad nisam imao izbora – jednom rukom držim objekat za slikanje, drugom fotografišem, pa onda lampa završi u zubima (bljak!).

Večeras sam odlučio da se poigram tom LED lampom. Eksperimentišući tako, dođem i do ovakvog rezultata:

Fotografija dana za 7. septembar 2011.

Moram da priznam da mi je inspiracija za ovakvu low-key scenu potekla od jedne fantastične (i, dakako, neuporedivo ozbiljnije izvedene) low-key fotke mog drugara Tibija Arve; objavio ju je danas na fejZbuku; možda taj rad jednom negde i vi vidite. Hot smile

Apsolvirani detalj: ako dobro postavim podlogu od crnog hamera u mračnoj prostoriji, vrlo lako dobijam usko lokalizovano svetlo kojim upravljam iz neke lampe (iz ruke ili, od sada, sa stola). No, prva sesija je baš poslužila da naučim da radim sa ovim komadićem hardvera. Vozić je pregoreo od prejakog svetla (što nisam popravljao ovde),

Objekat u celoj sesiji je bio baš presvetljen, iako sam svetlo merio na najsvetlijoj tački i pride kompenzovao okolinu – sa ovako uskim snopom (tj. spuštenom lampom) nije vredelo. Može da se nađe način da to izbegnem bez posebne intervencije, promenom ugla svetla i udaljavanjem od objekta; imam i par takvih fotki. Za usko osvetljavanje, problem ću rešiti zamagljivanjem uz pomoć komada papira, možda čak improvizujući whitebox.

Kao uzgrednu vežbu, malo sam ispitivao LR filtere koje imam, tražeći kombinaciju koja spasava pregorele delove. Nije to bilo bitno za ovu fotku, ali može da zatreba u budućnosti. Ovo je prilično pomoglo; original je bio na ivici potpunog odbacivanja; kad bih se zainatio, mislim da bih uspeo da popravim ovo pregorevanje. A opet, baš i ne moram…

Sledećom prilikom ću pokušati da promenim raspored svetla. Uglavnom, može da prođe – lampa će biti od koristi. Mišn akomplišd! Sarcastic smile

Tragedija u “Trofeju”

Nesavesno držanje divlje životinje je dovelo do tragedije. Da li je reč o grešci, tretmanu ili nečem trećem? Jedan ljudski život je izgubljen i sad je kasno za analize.

Tipični primerak mrkog medveda (nije Miša)Na svim portalima vesti ćete pronaći informaciju o tragediji koja se danas iza podneva desila u bašti restorana “Trofej” nedaleko od Stajićeva, na skretanju ka Carskoj bari i Belom Blatu. Mrki medved Miša, koji je bio poznat kao atrakcija tog mesta, nasrnuo je na ženu koja ga je hranila. Pritom joj je naneo smrtonosne povrede, a posle je policija pucala u njega i ubila ga.

Istraga će verovatno utvrditi da li je bilo nekih posebnih razloga da medved navali na osobu koja ga redovno hrani. Ostaje i dilema kako je taj medved čuvan. Takođe, da li je upucavanje medveda bio nužan korak, možda nećemo saznati nikad, jer istražni sudija to neće objaviti da panduri ne bi stradali od strane onih ludaka iz “Orke”°.

Više od svega, pak, voleo bih da znam da li je taj medved bio držan u adekvatnim uslovima; meni se ne čini tako, ali ja ipak nisam kvalifikovan da sudim o tome. Nadam se da će se naći neko da pruži tu procenu. Elem, upravo sam prokomentarisao na vest koju je drugar okačio na fejZbuk…

Nastavite sa čitanjem… “Tragedija u “Trofeju””