Najzad se neko setio da učini život paraplegičara podnošljivijim.
Fascinantno.
Više detalja na matičnom sajtu turske firme koja proizvodi ovo pomagalo.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Najzad se neko setio da učini život paraplegičara podnošljivijim.
Fascinantno.
Više detalja na matičnom sajtu turske firme koja proizvodi ovo pomagalo.
Za ovog lika sam negde već čuo. Ko zna, možda smo se njime bavili ovde ranije?… Svejedno: dobar je sa kartama. Pogledajte.
Priznajte da ste pokušali taj trik rukama.
Moram ponekad da iskušavam vaš prag tolerancije… Ovaj je zajeb’o i onog Gonza iz Muppeta… Lele, brate, pazi sad:
(Samo tetki da odnesem lek…)
Danas je svet napustio čovek koga su nazvali “Father of the Load”. Međutim, pre nego galamu, Jim Marshall je svojim pojačalom prvi dao dušu zvuku gitare…
Jimi Hendrix, najveći gitarista rock’n’rolla, govorio je da mu trebaju samo tri stvari u životu: Fender Stratocaster, Marshall pojačalo i komad žice između njih. Zvuk koji se dobijao prostom vezom legendarne gitare i legendarnog pojačala predstavlja jedan od temelja zvuka rock’n’rolla.
Tih šezdesetih godina u Velikoj Britaniji, potražnja za opremom za elektrifikovane bendove naglo je porasla, ali pojačala su i dalje bile veoma skupa. Jim Marshall je imao prodavnicu opreme za muzičare i primetio je da nedostaje valjana alternativa za klince sa plićim džepom. Odlučio je da napravi pojačalo koje je jeftinije od Fender Bassman kombinacije, te je krenuo u istraživanje. U šestoj iteraciji sopstvenog pojačala, došao je do onoga što je i sam nazvao the Marshall sound. Nije se dopalo samo njemu: nekoliko prototipova je privuklo pažnju i kompanija Marshall Amplification je osnovana 1962. godine.
Možeš misliti, pomislićete, danas bezmalo svaki dom ima ponekog kućnog ljubimca, pa taman to bila i ribica ili papagajčić. E, ali gledaj ovo!…
Ne znam koliko košta održavanje Džesike, ali primećujem da njen instikt za hedonizam radi besprekorno. ![]()
Najzad im je uspelo.
Leonardo da Vinči bi se možda pljesnuo po čelu kada bi video ovo.
[EDIT, istog dana oko 10:30]
Da, Leonardo bi se pljesnuo po čelu, ali iz drugih razloga: po sredi je prevara. Da pratim medije kao što ih ne pratim (neću da trošim živce na budale dok ne prošu izbori), primetio bih da je još pre dvanaest dana objavljen demanti.
Eto, naučili smo nešto. Sad, malo mi je krivo što je izgubljena i ona poenta između redova, ali šta da se radi, izgleda da je tako moralo da bude.
Naravno da znamo da su golubovi u rukavima i nišama tog fraka, nije problem da se objasni. Nego je problem da se primeti…
Jedino… Ne kapiram sklonost ovih koji režiraju takve priredbe da se služe maksimalno iritirajućim audio-isečcima. Jedino mogu da pretpostavim da je to sve zasnovano na sindromu tesnih cipela: kad prestane izvedba, prestane i muzika i tada se gledalac oseća duplo dobro.
Prvi april, dan za zbijanje šala… U to ime, sledi simpatična kompilacija deset prevara na koje je naselo mnogo ljudi.
Je l’ sad treba ono “aprililili”?
Ovo je psiho test. Ako izdržite do kraja sa nepromenjenim raspoloženjem, vaši živci su neoštećeni, jaki kao sajle i spremni na svako iskušenje.
Zapravo, fascinantan je entuzijazam tog lika. Čini mi se da on to ozbiljno misli.
Tišina! Reč da nisam čuo!
Pazi sad! Tri, četr:
A?
(OK, sad voljno)