Najteže je biti čovek

Ne želim da se ovo pisanje pretvori u patetiku, ali moram da vas upozorim da ovo pisanje započinjem a da nemam rešenje. To je prilično benasta stvar, jer ja nemam običaj da započinjem pravo pisanje dok tekst nije zgotovljen u glavi.

Dugo sam kuvao ovu nameru: sad su već godine posredi. Najzad sam shvatio da se preda mnom nalazi nešto toliko veliko da moje reči tu ne mogu da pomognu. Neka zato stihovi govore sami o sebi, a šta ćete vi od svega toga čuti, videti, zamisliti ili spoznati, neka vam bude na volju, na dušu, na čast.

Meni na suze.

Nastavite sa čitanjem… “Najteže je biti čovek”

Dugo nam je i trajao

“A šta ti imaš protiv Susan Tedeschi”, upita me poznanik, “pa ona je sjajna pevačica, a nije loša ni sa gitarom”, reče. Slažem se sa izrečenim konstatacijama o kapacitetu dotične. Štaviše, ima tu simpatičnog materijala. A negde sam o njoj pročitao “kada zapeva Susan Tedeschi, možete čuti kako se zvuk valja od Misisipija na jugu do Čikaga na severu”.

Sve je to u redu. Ali, kriva mi je nešto, i to mi je mnogo kriva. Kriva mi je što je kategorija blues-rocka, hibridnog žanra u kojem dominira odlična gitarska svirka, praktično izgubila najbolje što ima, a preko dvadeset godina smo čekali da se takav baja pojavi. Kriva mi je što ovog više nema:

A taj greh se ne može tek tako oprostiti.

Nastavite sa čitanjem… “Dugo nam je i trajao”