Da li znate kako glasi poslednja laž na polju savremene muzike?
“Ukapirao sam Roberta Frippa.”
(Klikni slobodno, link nije mrtav kao što se čini.)
Nastavite sa čitanjem… “To što ne vidiš gudalo nije dokaz da ovo nisu gudači”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Da li znate kako glasi poslednja laž na polju savremene muzike?
“Ukapirao sam Roberta Frippa.”
(Klikni slobodno, link nije mrtav kao što se čini.)
Nastavite sa čitanjem… “To što ne vidiš gudalo nije dokaz da ovo nisu gudači”
In memoriam: John Wetton (1949-2017)
Znali smo da je Majstor bolestan: borio se sa okrutnom bolešću već dugo. Pre godinu i po dana su mu izvadili loptu mase 1 kg iz stomaka, a od onda je prošao nekoliko ciklusa otrova. Najzad, vest o njegovom odlasku na Neko Bolje Mesto je stigla juče: umro je u snu, mirno.
Pogledali smo unazad i videli mnogo odlične i sjajne muzike koju je ostavio svetu. Sa tragom sete smo došli do zaključka da je te muzike toliko da ćemo lako i dugo slaviti njegov život. Recimo, ovako:
Recite slobodno… Evo, ja ću reći za vas: sunce ti žareno, kakva muzika!
Danas bi bio 97. rođendan Federica Fellinija, jednog od najvećih umetnika u istoriji filma. Tim povodom, možemo da se uzdržimo od pričanja, nego da pustimo jednu od najlepših muzičkih tema koje je neki film ikad imao. I da se prepustimo slikama koje se javljaju kad tu muziku čujemo.
U mladosti entuzijazma nikada ne nedostaje, a neke od stvari koje tada uradimo graniče se sa ludošću. Dobo pamtim jednu od njih koju su moji prijatelji uradili – seli su u rasklimatani Spaček i uputili se ka Ujedinjenom Kraljevstvu. Želeli su da osete duh rock & rolla na licu mesta i donesu nešto muzike za degustaciju.
Bila je 1975. godina, stega Partije je već bila popustila, a zakasneli duh promena koje su se u svetu već desile nekoliko godina ranije prosto je pozivao na ovakvu avanturu.
Pesma možda i ima takav naslov, ali interpretatori nemaju ni najmanju nameru da se sklone sa scene. A i zašto bi, kad vladaju njome neprikosnoveno – i to radeći šta hoće. Slušaj ovo.
A ni spot nije za bacanje.
Naslov je odavno bubnjao u nekoj zečijoj rupi ove moje lude glave. A kako je od naslova krenulo, metodom “mačka ti se šetala po krovu štale” sam došao i do savršene zvučne podloge te fraze. Nehotice ili ne, vraćam se jednom fenomenu koji ću pokušati da dekomponujem kako bih ga bolje razumeo. Ali, prvo da krenem od skraćenice.
U nameri da pojam za vas podržim linkom, potražio sam vezu “define:AOR“, već znajući za značenje… Ček’ malo, šta je sad ovo? Tek na trećem linku sam pronašao značenje koje sam tražio, inače kontekst koji me zanima najpre skreće na frazu album oriented rock. Ne, ne… Sačekaj malo, nisam hteo o tome.
Danas vam skrećem pažnju na pojavu u savremenoj muzici koja se rodila, razvila i doživela svoj vrhunac sedamdesetih godina dvadesetog veka. Iako je pretekla do danas, drugačije se danas tumači, a vremenom je postala omiljeni cilj za napad jedne vrste poznavalaca rock muzike i skrivena perverzija druge grupe slušalaca.
Elem, adult oriented rock. Postoji jedna i samo jedna grupa na koju smete najpre da pomislite kada se pomene ta fraza.
Sad mi tražimo skrivena značenja u pesmama koje je pevao. Naročito revnosno to činimo otkako nas je, uz ultimativni performans sopstvene smrti, onako veličanstveno zbunio i ostavio nas da zauvek tražimo odgovore na pitanja koja nas on nije terao da postavljamo, a na koja on nije hteo da odgovori.
A jedina istina je ta da su sve te pesme oblikovale ličnost koja se ispod tog pseudonima krila skoro pedeset godina uglavnom besprekorne umetničke karijere najdaljeg dometa. I zbog toga nije bitno to što neke od tih pesama nisu bile njegove: on ih je pevao bolje nego bilo ko, uključujući njihove autore.
Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.
Auh. I još jednom: auh.
Reči su nedostatne.
Imalo bi, ipak, da se kaže ponešto o ovoj i nekim drugim Bowieovim interpretacijama pesme “La Mort” Jacquesa Brela. U tome će nam pomoći jedan od njegovih najvažnijih muzičkih saradnika, upravo onaj koji je poslednji sa njim podelio scenu.
Šta je mogao sitni gangster, nego da ljubav prema sinu jedincu iskazuje u okviru okruženja u kojem se kretao? I šta je mogao zbunjeni dečko nemirnog duha kome je rođeni otac za 14. rođendan poklonio noć sa prostitutkom?
Jedna od definicija objašnjava inteligenciju kao sposobnost prilagođavanja svakoj situaciji. Od rešavanja sitnih logičkih problema do suočavanja sa ozbiljnim životnim situacijama, inteligencija čini resurs koji spasava stvar.
Međutim, nisam baš sasvim siguran da je ta definicija dobra kada je reč o genijalnim ljudima. Geniji su društveno neprilagodljivi, kapriciozni, u večitoj su frustraciji jer ljudi nisu u stanju da ih prihvate zato što ih ne razumeju. Ako se ne nađe neko ko će bezrezervno verovati u dar genija, od tog dara neće biti ništa.
I upravo je to najkraća moguća priča o početku karijere jednog od najčudnijih i najgenijalnijih likova koje je američka rock scena iznedrila. Govorim o čudesnom i prerano otišlom Warrenu Zevonu, čoveku kome je sopstvena genijalnost predstavljala neverovatno težak teret.
Hajde da se prisetimo kako je počela ta neverovatna karijera.
Postoji jedan čovek kojeg klasična rock scena Engleske smatra učiteljem. Dobar jezik, dobre ideje, na mahove čak i solidna muzika. Ljudi koji mu skidaju kapu su, inače, predvodnici. Ostavio je traga, naročito, tokom turbulentnog prelaska iz romantičnih šezdesetih u opojne i idejama bogate sedamdesete. Povukao se u tihe tokove pred stihijom medijske kontaminacije dobrih ideja, ne prestajući da stvara sa jednakim žarom, voleći najpre svoj jezik, pa dobre ideje, na mahove čak i solidnu muziku.
Njegovo ime je Roy Harper. A o njemu prokleto malo znamo zato što prokleto loše poznajemo tu kategoriju engleskog jezika kojom se on služi i, važnije, što se on prokleto dobro krije od trendova koji ne omogućavaju dubine koje on podrazumevano dostiže na svojim muzičkim izdanjima. A tih izdanja je Harper nabrojao preko 30 tokom proteklih pedesetak godina neprekidnog rada.
Nastavite sa čitanjem… “Vrlo je lako znati engleski. Loše, to jest.”