Ne vršite po Pravopisu!

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je tekst o onima koji vrše, šta već vrše, po mom maternjem jeziku.

Sasvim je moguće da ću nekog zbuniti ovakvim naslovom. Verujte mi, nije slučajno. Tu kovanicu sam izrekao više puta, uvek u času kada bih bio posebno iznerviran bahatim ponašanjem prema sopstvenom jeziku.

A gde to piše da je samo lingvistima dozvoljeno da čuvaju jezik?Na početku, da se razumemo: nisam nikakav stručnjak za srpski jezik, a jedina znanja koja imam o njemu su ona koja sam stekao tokom osnovne i srednje škole, čitajući knjige i držeći Pravopis pri ruci. Ah, da: poneko znanje sam stekao i iskustvom. Neka od njih su bila veoma zanimljiva zato što sam doživeo da spojim svoju osnovnu struku sa potrebom poznavanja srpskog jezika. A pritom sam se družio i sa jednim lingvistom, čovekom jakog kalibra, iskoristivši svaki mogući trenutak da naučim više.

Postoji još jedan razlog mog današnjeg bavljenja ovom temom: koliko god ja pokušavao da pobegnem od nje, sustiže me kad se najmanje nadam. A kad vas nešto neprekidno juri, postoji samo jedan način da prekinete agoniju: da prestanete da bežite, okrenete se i suočite sa tim. Svestan sam da agonija neće biti prekinuta, problem će me opet sustizati, a ja ću opet dolaziti na isto. To, pak, nije razlog da zažmurim i pravim se nevešt. Nastavite sa čitanjem… “Ne vršite po Pravopisu!”

Pronalazač digitalnog fotoaparata

Pronašli smo krivca za sve: ime mu je Steven Sasson, a zločin je počinio davne 1975. godine.

Šalu na stranu: na blogu Davida Friedmana sam natrčao na zanimljiv projekat kreiranja video portreta pronalazača zanimljivih stvari. Video klip koji je prekjuče objavljen posvećen je Stevenu Sassonu, pronalazaču digitalnog fotoaparata.

Najfascinantniji deo razgovora pominje i autor intervjua: saznaćete kako je i zašto ispalo da uređaj može da zabeleži samo 30 fotografija na spoljnoj memoriji – a kao spoljna memorija je služila magnetna kaseta!

(Via)

Ježić u magli

Kada sam vas sinoć uputio na animirani film “Rain Town”, pomenuo sam i film “Ježić u magli” (Yozhik v tumane, 1975). Do pre samo 24 sata, kad sam saznao za postojanje japanskog remek-dela i pogledao ga, ovaj ruski crtać je bio bez konkurencije u mom poimanju animirane umetnosti.

Sreća, pa youtube pruža i ovaj film na gledanje.

A još veća sreća, pa ne moram doista i da lupam glavu misleći koji je od ta dva filma bolji. I za jedan i za drugi film važi nešto što sam pročitao u komentaru jednog gledaoca:

Evo čemu animacija treba da služi.

Više ne mora da se kaže.

Može li umetnost da promeni svet?

Političari su zakazali i zato mali ljudi čine veličanstvene stvari u pokušaju da svet učine boljim mestom. Ovaj ludi Francuz je dao svoj doprinos u takvom nastojanju. Pogledajte ovu prezentaciju sa ovogodišnje TED konferencije, vredna je svake utrošene sekunde. Odavno nisam doživeo jaču intelektualnu provokaciju od ove.

JR je tzv. ulični umetnik koji je donedavno bio potpuno anoniman. On je ekscentrik koji koristi umetnički iskaz kao najdirektniju provokaciju na mestima na koja većina nas ne bi smela ni da kroči.

Nakon što je odabran da primi nagradu za 2011.godinu na TED konferenciji, JR je uputio novu provokaciju – i to celom svetu. Nema potrebe da objašnjavam previše: pogledajte ovu inspirativnu prezentaciju i saznajte o čemu je reč.

Više informacija možete saznati i na portalu globalnog projekta Inside Out. Više iz perspektive konferencije TED saznajte ovde.

(Via)

Rain Town

Ostajem u šoku nakon gledanja ovog animiranog filma. Prvi put gledam nešto što može da stane rame uz rame sa poezijom animiranog filma “Ježić u magli“.

Prekinite to što radite, nađite način da ostanete neprekinuti deset minuta, pa pokrenite ovo u režimu punog ekrana.

Nisam u stanju da pružim svoj komentar, pa ću se poslužiti komentarom prijatelja na čijem FB profilu sam ovo i video prvi put. Komentar je pisan na engleskom, a ja ću biti dovoljno drzak da ga prevedem u neobaveznom tonu. Imenjače, nadam se da je to u redu.

Živimo u čudnim vremenima. Umesto da žeženim zlatom platimo da bismo pogledali ovaj film, možemo da ga gledamo ne plativši žutu banku za to. Kako je to moguće? Lepota ovih razmera ne raste na drvetu.

Možda je moguće zato što lepotu ovih razmera nije moguće izmeriti na kantaru.

(Tnx Toda via FB)

Deset godina Etne

Sto treći broj online časopisa “Etna” je obeležio deset godina ovog sjajnog stecišta domaće satire. Ponizan pred tim uspehom, a presrećan što sam bar u jednom delu rasta bio deo te priče, upućujem čestitke!

Deset godina časopisa "Etna" - ČESTITAMO!

Časopis “Etna” je dogurao do ozbiljnog jubileja: malo posle stotog broja, navršilo se i deset godina kontinuiteta ključnog izvorišta srpske satirične scene.

Istina je da naša vlada
vodi kratkovidu politiku,
ali zato ona ima
dalekosežne posledice.
Zoran T. Popović

Nastavite sa čitanjem… “Deset godina Etne”

Televizija visoke rezolucije

Jeste li nestrpljivi da dočekate televiziju visoke rezolucije? Već ste kupili HD televizor koji košta kao da ga prave od Mesečeve prašine, a nemate ni Blu Ray plejer da biste angažovali njegov kapacitet? A operater kablovske televizije još nije dovukao “onu pravu žicu” do vas, pa se pitate šta vam je to trebalo?

Ne sekirajte se. Niste ništa propustili. Većina holivudskih filmova ionako ne vredi pišljiva boba (osim ako nemate ništa protiv da uživate u vizuelnom ugođaju dok priča vređa vašu inteligenciju). A TV program… Znate li koja je razlika između klasičnog i HD signala? Da probam sa umanjenim prikazom. PAL signal:

Nastavite sa čitanjem… “Televizija visoke rezolucije”

Ima li mesta za revoluciju u fotografiji?

Pitanje je možda neumesno, jer revolucije u fotografiji se dešavaju jednom u 50 godina, a digitalna fotografija još nije dostigla svoj zenit. Međutim, ako ovaj lik misli ozbiljno, to bi moglo značiti da nas očekuje i jedna revolucija “preko reda”.

Koncept The Invisible Camera je u povoju, a tražili su i dobrovoljce koji bi rado testirali tehnologiju. Sudeći po sajtu, test je upravo počeo. No, pogledajte o čemu je reč.

Providno kućište? Deluje kao šala, ali izgleda da je reč o teškoj nauci iza svega. Film kojim možete baratati po svetlu? Zvuči zanimljivo. Frakcioni ISO? Samo to je dovoljno da bismo se zamislili, jer reakcija na količinu svetla u delovima slike predstavlja najvažniju razliku između oka i kamere.

(Via; tnx Goran)

60 sekundi u životu…

Projekat o kome nisam znao do večeras, kad je stigao novi prilog na blog koji odnedavno pratim.

Projekat “60 Seconds in the Life of…” je zamišljen kao prosti eksperiment: autor ponekad snima kratke klipove u trajanju od približno 60 sekundi i koji predstavljaju proste studije kretanja. U suštini, to su kadrovi sa nepokretnom kamerom u kojima postoji neko karakteristično kretanje. To je niz veš mašina u pogonu, lift, uključeni taksimetar, pogled na ulicu ili kroz prozor metroa… Jučerašnji klip je igra Sunčevih zrakova kroz prozor nadzemne trase gradskog metroa i predstavlja pravo malecko remek-delo najosnovnije moguće ideje o pokretnim slikama.

Ako baš hoćete: ove video-minijature su svojevrsna renesansa filma kao jezika. Poslednji objavljeni klip je 41. u nizu koji je započeo pre nešto više od pet godina. Na žalost, izgleda da nije sve potaman sa servisom za isporučivanje video materijala (to je Vimeo), pa se na matičnoj strani grupe priloga ne vide valjano svi klipovi. Svejedno: overite ono što je moguće.

Lična beleška: ovo me vraća skoro 35 godina u prošlost, u vreme kad sam bio osmomilimetarski filmadžija u osnovnoj školi. Jednom možda ispričam i tu priču…

(Via)