Juče je preminuo muzičar čije ime ne zna puno ljubitelja muzike. Svejedno, ostavio je traga kao autor i gitarista i zaslužio je da makar klimnemo glavom u njegovu slavu.
William E. “Billy” Strange je rođen 1930. godine. Muzikom se bavio multidisciplinarno: kao autor, aranžer i rearanžer, gitarista, pevač i producent. Ne može mu se osporiti da je imao čudne i avangardne ideje. Sledeća numera je njegovo autorsko delo: molim vas da imate na umu da je to napravljeno i snimljeno 1968. godine, kada su mogućnosti u studiju bile neuporedivo manje nego danas.
Mada, kada je The King pevao, nikakav dodatni kvalitet zvuka nije mogao da doprinese dobroj prodaji – da se samo nakašljao u mikrofon, to bi bio hit tih godina.
Danas je 155 godina od rođenja znamenitog nemačkog fizičara i Google je u to ime objavio prikladni animirani gif koji služi kao doodle.
Heinrich Rudolf Hertz je rođen 22. februara 1857. u Hamburgu. Živeo je kratko, nepunih 37 godina (umro je 1. januara 1894), ali je ušao u panteon besmrtnika nauke kao onaj koji je eksperimentalno dokazao postojanje elektromagnetnih talasa. Učinio je to tako što je konstruisao uređaje koji odašiljaju, odnosno primaju te talase radio-zračenja.
Imao je Herc još zasluga u eksperimentalnoj fizici. Nema smisla da ih prepričavam: naći ćete sve diljem Veba. Samo kliknite gore na priloženi doodle.
Ako vam nije već jasno koliki prostor pragmatičnog delovanja je otvoren radom Hajnriha Herca, ja to svakako neću moći da vam objasnim na ovom mestu (ili na bilo kom drugom – nije to moj posao). Tek, ostaje zabeleženo da je prezime ovog naučnika koincidentno bilo jednako kao i jedinica za frekv… A? Šta?… Uh… Tek, ostaje za istoriju: jedinica za oscilaciju (frekvenciju) dobila je ime Herc (Hz) po ovom vizionaru.
Kružio bi on i dalje, ali fora je u tome što oni koji su morali da se brinu da kruži nisu više verovali u to, nego su branili status quo u nameri da sačuvaju svoje guzice u mekanom i toplom.
Na današnji dan pre 164 godine, 21. februara 1848. godine, zamalo kao najava revolucije koja je buknula u to doba, objavljen je Manifest Komunističke partije. Autori, zna se, dvojica koji su preteče grupe ZZ Top: Karl Marks i Fridrih Engels°.
Bio sam pripadnik generacije koja je to, naravno, morala da pročita i koja, naravno, nije to čitala niti je iko proveravao išta osim citata prvog i poslednjeg pasusa u Manifestu. A prvi pasus strašan i veličanstven, toliko da ga je i Polugoran Polubregović poluiskoristio za polupotrebe polunaslova jedne polupesme:
Bauk kruži Evropom – bauk komunizma.
U primerku Manifesta koji verovatno još uvek imam negde u kući (ko bi sad to tražio), taj pasus, kao i poslednji
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
ispisani su crvenim slovima. Da udara u srca naša… I da sad baš ne citiram promašenog pesnika iz Kikinde kojeg takođe niko nikad nije čitao, a koji je i uspeo da dobije spomenik u centru grada samo zahvaljujući karijeri zasnovanoj na Manifestu.
Možda ste čitali magnum opus Franka Herberta. Ako ste čitali knjige, onda ste sigurno gledali Linčov film. A da li ste znali da je postojao pokušaj i pre toga?
Da li znate ko je Alejandro Jodorowsky? Nisam znao ni ja dok jedan drugar nije poslao link ka članku o jednom propalom projektu. Elem, ovaj Čileanac ukrajinsko-jevrejskog porekla je, koincidentno, juče proslavio svoj 83. rođendan, što je manje bitno za priču. Bitnije je to šta je lik radio u karijeri.
Ček’ malo: po pravilima španskog, ime “Alejandro Jodorowsky” se čita kao “Alehandro Hodorovski”, je l’ tako? Tako je, to smo utvrdili, idemo dalje. Ne, neidemo dalje: čujem u dokumentarcima (koje ćete videti kasnije) da su ga Ameri amerikanizovali i kažu “Džodorovski”. E, pa ja neću da ga zovem tako.
Dakle, Hodorovski je čovek plodne, ali čudne umetničke karijere: reditelj avangardnih filmova, scenarista i pisac, glumac, crtač stripova i slikar, spiritualni guru i šta sve još nije postigao. U umetničkim krugovima je poznat po nekim čudnim filmovima o kojima ne znam ništa, pa ću vas prepustiti Vikipediji i drugim izvorima da istražite dalje sami.
Skoncentrisaću se na konkretnu informaciju koja je i privukla moju pažnju na ovog čoveka: trenutno je u produkciji autobiografski dokumentarni film o životu i radu Hodorovskog. Važan deo te priče će, navodno, činiti i epizoda o neuspeloj produkciji filma “Dina”, po kapitalnom deluFranka Herberta. Evo isečka iz dokumentarca koji još nije objavljen.
Bila je 1974, doba procvata stvaralaštva ideja. Bile su to godine kad je, kao retko kad, došlo do uspešnih susreta između ideja i novca. Pravo na filmsku ekranizaciju “Dine” je bilo otkupljeno – i svašta je bilo moguće.
Na današnji dan pre ne tako mnogo vekova, pala je najpoznatija žrtva napretka u istoriji Inkvizicije…
Giordano Bruno je rođen kao Filippo Bruno 1548. godine u okolini Napulja. Školovan među Augustincima, kao junoša se priklonio Dominikanskom redu, gde se i zamonašio u 24. godini života. U to vreme, pročula se njegova veština pamćenja. Reč je o tome da je razvio specifičnu mnemoničku tehniku koja mu je omogućavala da upamti veliku količinu zapisanog teksta. To ga je čak dovelo pred papu Pija V pred kojim je demonstrirao to znanje.
No, Bruno je imao peh razmišljanja svojom glavom, što je u 16. veku bilo možda čak i opasnije nego u vreme socijalizma. Odmetnuo se iz monaškog života posle jedanaest godina, a nakon što je već počeo da luta i prihvata ideje koje nisu išle pod kapu katoličke crkve. Prvi put je uzet na zub kada je uhvaćen sa nekim prepisima radova Erazma Roterdamskog, koji je bio anatemisan od strane crkve. Poricao je dogme, smatrajući da su religija i filozofija nespojive (ajdeee!). Smatra se autorom panteističke ideje da se sve sastoji od večne supstance, što dalje znači da su bog i priroda jedno te isto.
E, sad tu idu neka objašnjenja tih filozofskih antisholastičkih principa koja zvuče kao da ih je Edvard Kardelj diktirao Stanetu Dolancu kad su obojica bili mrtvi pijani, pa ne umem da raščivijam, a neću tek tako da prepisujem.
Ne mogu da premerim koliko je ovo rizično (ili nije), jer perspektiva je ozbiljno narušena širokim uglom objektiva na toj kameri. Sve deluje dalje nego što zaista jeste.
Ne mogu da izdržim. Moram da ispravim jednu nepravdu.
Znam, tužno je i patetično sad to potezati. O mrtvima sve najlepše i ostale gizdave parole koje nisu ništa drugo nego kliše.
Znam i to da svetom hodaju lenji mozgovi, a to je strašnije od smrti jedne pevačice koja je deset godina hodala stazom samouništenja i najzad uspela u nameri. Posebno me je isprovocirala nepažljivo izrečena i nehotično pogrešna kvalifikacija moje školske drugarice, koja je na fejZbuku napisala:
Ostavila je pesmu za sva vremena..
E, pa neće biti. Nije Whitney Houston ostavila nikakvu pesmu. Koliko znam, ona u životu nije napisala nijednu pesmu – pevala je ono što joj drugi napišu. U slučaju o kome je reč, ona je ostavila svetu jednu nezaboravnu interpretaciju. I to je to. Ne, to nije bilo malo. Ali da se zna ko kosi, a ko vodu nosi.
I zato, sasvim nehotice se navadih da delim pamet okolo, kao da je imam previše, Bože me prosti. Želim da vam skrenem pažnju na jednu lepu i važnu pesmu iz 1974. godine, u izvedbi autorke.
U slučaju da vas juče nisam dovoljno isprovocirao na “Diplomce“, aj’ da pokušam ponovo…
I kao što rekoh… Ako hoćete da se pridružite istraživanju legendarne serije, nastale pre nego što je autor Siniša Pavić počeo da piše baljezgarije, a glumci su znali da glume, izvolite: epizoda prva, druga, treća, četvrta, peta, šesta, sedma, osma, deveta, deseta. Boktemazo!
[EDIT 11.3.2012: sadržaj je povučen na zahtev “Centar filma”. Ko je gledao, gledao. Nema više.]