Iako me kompjuteri ‘lebom ‘rane već četvrt veka, nikada nisam bio sklon lutanju po netu. I da nije ovih pisanija, ne bih osetio zadovoljstvo koje Cevka ume ponekad neočekivano da mi priredi i učini da mi srce zaigra.
Bilo je dovoljno da vidim Lindicu u kadru pa da zastanem, a onda se to pretvorilo u loop koji se vrti do beskonačnosti. 🙂
Nema čoveka koji nije iskusio bol i patnju zbog izgubljene ljubavi. To je prirodno stanje stvari koje može da traje kraće ili duže vreme. U muzici, to je okidač koji pokreće kretivni proces iz koga nastaju najbolje pesme.
A pošto ja nisam nikakav terapeut koji leči ljubavne jade, mogu da delim sa vama muzičke emocije koliko hoću.
Ni sam ne znam kako sam nabasao na ovu pesmu. Verovatno mi se svideo naslov, reč koja označava prirodno stanje kada je žena najlepša. 🙂 I da prethodna rečenica ne bi zazvučala kao ispad “muške šovinističke svinje”, da pogledamo o čemu se tu, zapravo, radi.
“Dear Zoran, I am writing to you to let you know that my diagnosis of Alzheimer’s is confirmed and what this is going to mean for the future of the band.”
Na samo pomen reči folk balkanskim čistuncima rok provincijencije se (navodno) prevrće utroba. Nikada nisam to mogao da shvatim gledajući u mnogim prilikama kako se ti isti ljudi, posle nekoliko čašica, deru iz sveg glasa uz domaću “folk” muziku. Dakle, za sve je kriv naš jezik. 🙂
Pored folka, na živce im ide i country, koju slikovito opisuju kao muziku američkih seljaka sa kojima ne žele da imaju ništa. Kakve neznalice! Mi, ovde prisutni, sa takvima ne želimo da se mešamo jer znamo malo više od njih. 🙂
Baš sam se zainatio, a ništa mi nije išlo na ruku: Cevka je pukla i javljala mi nebulozne poruke o greškama, ne znam šta znači naslov pesme o kojoj želim da pišem, autor je snimio na desetine sopstvenih verzija, a ja sam želeo baš ovu.
Nisam ja komponovao pesmu Chan Chan, odsanjao sam je. Ja sanjam muziku. Ponekad se probudim sa melodijom u glavi, čujem sve instrumente vrlo jasno. Pogledao sam na balkon i nisam nikog video, ali čuo sam pesmu kao da je neko svira na ulici. Ne znam šta je to bilo. Jednog dana sam se probudio slušajući ta četiri akorda, dodao reči inspirisan dečijom pričom iz mog detinjstva, Juanica i Chan Chan… Vidite, sad se svuda peva.
Nekada mi se baš posreći, dok lutam muzičkim svemirom, da naletim na biser iz cuga. Bože, koliko stotina puta sam čuo ovu pesmu dok smo je Lilka i ja, kao osnovci, besomučno vrteli u njenoj sobi na vrhu solitera. Da li zbog toga što nam je izbor muzike bio ograničen ili nam se pesma naprosto sviđala, ni sada ne znam.
The Boxer je pesma koju je napisao Paul Simon, a prvi zabeležili Simon & Garfunkel na jednom od najboljih albuma ikada snimljenih – Bridge Over Troubled Water (1970). To je istorija. U međuvremenu, pesma je doživela ogromnu popularnosti i ko zna koliko puta je na različite načine izvođena. Časopis Rolling Stone ju je uvrstio na listu 500 najboljih pesama svih vremena!
Da li i vama svi mediji počinju da idu na živce? Uključiš TV, prelistaš dnevne novine jer odavno ih ne čitaš, očajnički tražiš barem neki tekst koji možeš da svariš i brzo odustaneš. Virtuelni svet loših vibracija radi svoje, rastače te polako i sigurno iznutra sve do trenutka kada postaneš svestan svega toga i kažeš sam sebi: vreme je da se menjaju stvari.
A kakva je to revolucija ako nema pesme koja je slavi?
Prepisujem naslove iz današnjih novina: Neka i vaša kosa zablista, Savladajte trikove profesionalnih šminkera, Kako holivudske zvezde prikrivaju nedostatke, Želite li i da u šestoj deceniji izgledate ovako, Doterana i na +50, I na plaži našminkane… Posle se čudimo što su žene potpuno sluđene.
I da ne bi bilo nekih nedoumica, da raščistimo stvari na samom početku: JA VOLIM ŽENE!
Od jutros je sve nešto pošlo naopako: bilo je hladno i padala je kiša kada sam krenuo na posao, sijalo je sunce kada sam se vraćao i bilo je nesnošljivo sparno. Kako to da je oktobar u junu, pitao sam se, i pustio prvi disk koji mi se našao pri ruci.
Odmah je sve lakše jer sa ovakvom muzikom nema nedoumica. Sve je na mestu i zvuči odlično.