Ponekad je izlišno trošiti reči. Dobro de, napisaću koju i vi ćete ih možda pročitati, ali to nije toliko važno.
Pogledajte i poslušajte.
I kao što rekoh.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ponekad je izlišno trošiti reči. Dobro de, napisaću koju i vi ćete ih možda pročitati, ali to nije toliko važno.
Pogledajte i poslušajte.
I kao što rekoh.
Dok napolju rominja dosadna jesenja kiša vrtim se po kući i izmišljam poslove kako bih se zabavio. I, naravno, razmišljam o nekoj pesmi koja bi bila dovoljno dobra da posluži za današnju priču. Proteklih nedelja redovno su pristizali noviteti, među njiima ima i jako zanimljivih albuma no, kao za inat, na koju god pesmu da sam pomislio, ispostavlo se da je još uvek nema na Cevki kako bih mogao da ilustrujem priču.
U takvim okolnostima, najbolje je da se posegne za nekim staritetom.
Moja mlada prijateljica se mesecima muči da me navuče na “njenu” muziku. Da ne bude nesporazuma, ona ima dobar muzički ukus. Samo se povremeno desi da zaluta u nekakav moderan indie folk, gde novih autora ima k’o kusih pasa, pa mi ništa od njenog izbora nije preterano interesantno. Svi oni mogu da mi budu deca, a njihova početna životna iskustva, o kojima pevaju, daleko su iza mene i ne mogu da se identifikujem sa njima.
Ipak, C. ponekad ubode i pravu pesmu.
Šta god mislili o opusu grupe Foreigner, ne možemo da im prebacimo da nisu odlično radili svoj posao. Brojke su neumoljive – prodali su više od 80 miliona albuma. Ne slučajno jer su, pre svega, imali odličan repertoar. Ako pogledamo kako su se stvari razvijale tokom karijere, lako ćemo da primetimo da, iako su bili okrenuti AOR tržištu, iz albuma u album su se trudili da naprave makar minorne pomake i da nikada ne budu isti. Za svoj četvrti album su, za mene neočekivano, angažovali Thomasa Dolbyja i Larryja Fasta, čudotvorce na sintisajzerima, kako bi postigli moderniji zvuk.
A to se nikako nije svidelo njihovom pevaču.
Don’t Runaway
Midnight Hideaway
Don’t you – Fadeaway!
’til the Morning light
Pretpostavljam da svako čestito muško u svojoj glavi vrti nešto poput ovih stihova dok “maca” mirno spava posle burne noći. ![]()
Kada se Kim Wilde pojavila na velikoj pozornici, nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Svi su primetili njenu lepu glavu, a kritičari su je često poredili sa već slavnim pevačicama – Amerikanci sa Debbie Harry, a Englezi sa Dusty Sprinfield. I jedni i drugi su pogrešili jer je Kim već sa svojim prvim singlom, “Kids in America“, postala lako prepoznatljiva.
I to nije bilo slučajno.
U vreme objavljivanja svog debitantskog albuma, Gino Vannelli je bio samo još jedna zgodna faca moćnog glasa na koju se niko nije trznuo, čak ni u sopstvenoj državi. Iako je Kanada blizu, pravi uspeh se računa tek u trenutku kada na umetnika počne da reaguje najveće i najbogatije tržište u komšiluku.
A to se ubrzo desilo.
Nekad sam voleo jesen. Sad me stigle godine, ceo špil sam skoro nagurao, pa sam postao džangrizav kad me na prelazu iz oktobra u novembar za manje od 24 sata salete zagušljiva toplota, nasrtaj olujnog vetra koji donosi horizontalnu kišu i blago modra boja na vrhovima ušiju posle samo sat vremena provedenih napolju.
Manje-više hladnoća, nemam problem sa tim. Ali ako nešto ne mogu da podnesem, to je kiša noću. U svako godišnje doba. Jedino volim onu pesmu…
Od kada me je Bob Dylan ubio sa poslednja dva izdanja (ukupno 5 diskova sa obradama starih šlagera) malo mi se cela priča oko albuma koji se bave coverima već poznatih pesama smučila. Takva sam izdanja zaobilazio u širokom luku ne želeći da se ponovo razočaram u ljude čiji rad poštujem. Možda sam propustio i nešto vredno slušanja, ali sam odavno naučio da nemamo dovoljno vremena da čujemo, pročitamo, odgledamo sve što nas zanima…
Sve dok nisam video najavu za novi album Ane Brun.
I to uz pomoć veoma jakih teleobjektiva i senzora visoke rezolucije.
Alan Parson je čudan svat: teško je razumeti njegove porive. Muziku koju on stvara neki poštuju, neki obožavaju, neki ne mogu da podnesu ili čak smatraju da je kič. Za to vreme, on se ponaša kao da ga se ničije mišljenje ne tiče ni koliko crno ispod nokta. Sprovodio je svoje muzičke ideje koje su neprekidno talasale između metafizike i fizike, između sakralnog i svetovnog, između intelektualnog i trivijalnog. I to je tako trajalo dok mu nije dosadilo da se bavi neposrednom produkcijom svoje muzike.
Samo jednu stvar niko nikada nije pokušao da ospori, jer stvar nije podložna debati: Alan Parsons je genije kada je reč o pakovanju muzike u zvučnu sliku na nosačima zvuka. Njegov inženjering zvuka je za sobom je ostavio reference pred kojima se svet klanja.