Tražio je svoju izgubljenu ljubav po mnogim dimenzijama. Na kraju ju je i našao.
Možda se odgovor nalazio u samom traženju, kao što neki kažu. Možda cilj ne treba da bude dosegnut traženjem, nego strpljenjem.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Tražio je svoju izgubljenu ljubav po mnogim dimenzijama. Na kraju ju je i našao.
Možda se odgovor nalazio u samom traženju, kao što neki kažu. Možda cilj ne treba da bude dosegnut traženjem, nego strpljenjem.
Kako izreći osećanja ako su vam ispali zubi?
Uvek postoji način. Ako je ljubav slepa, makar nije gluva.
Uopšte nije reč o tome da li je ljubav moguća. Trik je u tome znate li pravi recept.
A ako je pravi, onda ni prepreke neće sprečiti da se desi neminovni ishod.
Dobro je da je tako.
Živeo je usamljen dok nije našao prijatelja na neočekivanom mestu.
Da, znam: nešto ovako bizarno niste odavno gledali. Nisam ni ja.
Najcrnje od svega: postoje barem dvojica ljudi na koje me podseća junak ovog filma. Sve sa društvom, u nekom smislu te reči.
Sve je o niti. Jednoj jedinoj.
Trik je u tome što niko ne zna koliko je nit jaka dok je ne napnete nekim iskušenjem. Ako li pukne, ne mora da znači da je kasno.
Vodite strogog računa kako rukujete crnim rupama. A kad nađete nuzefekat u svoju korist, nemojte ga zloupotrebljavati.
Ovo sam ranije gledao. Da me đavo nosi, možda čak i na Suštini pasijansa. Ako je tako, onda je prethodnu instancu pojela crna rupa. Uglavnom, odlučio sam da ne proveravam ima li ovoga negde u arhivi. Ako sam stavio jednu crnu rupu na blog, još jedna ne menja stvar…
Ovih dana ćemo još malo pretresati nezavisnu produkciju Future Shorts.
Bio je žestok momak kada svet još nije znao za Čarlsa Bronsona i Klinta Istvuda. Dovraga, pa čak je prebio Frenka Sinatru po zadatku, na samom početku karijere…
Juče je na neko bolje mesto otišao Ernest Borgnine, nakon doživljenih punih 95 godina života. Ikona klasičnog Holivuda, igrao je u preko 200 filmova među kojima neki predstavljaju legat američke i svetske kinematografije. Bilo ga je i u sitkomima i raznim TV andrmoljama, za šta poznavaoci njegove biografije kažu da je karijera ne manje vredna od one na filmu.
Pokušavao sam da se setim svih uloga ovog sjajnog glumca kojih sam mogao i išlo mi je teško. Ne, ne sećam ga se iz filma “Posejdonova avantura” iako sam film dvaput gledao u bioskopu kad je bio aktuelan. Zato se sećam uloge generala u filmu “Dvanaestorica žigosanih“, a podsećanje na film “Bekstvo iz Njujorka” je bilo dovoljno da se setim uloge benastog taksiste.
Evo jednog od boljih animiranih remek-dela koje sam gledao u poslednje vreme.
Sad samo ostaje da se pitamo zagoreva li hrana u tim šerpama.
Mi O tom nivou ne umemo da razmišljamo, a kamoli NA tom nivou.
Teško je pisati skoncentrisano i suvislo o nečemu što je izazvalo talase uzbuđenja, i to u okviru koji ne može da se opiše drugačije nego kao šokantno iskustvo. Ali pokušaću.
U subotu uveče, Jasna, Ana i ja smo pohodili predstavu Alegria čuvenog ansambla Cirque du Soleil… Uh, htedoh reći “kanadskog ansambla”, pa sam se prisetio da to više nema nikakvog smisla, jer ekipa je multinacionalna, a organizacija globalna.
Kada bi ta predstava morala da se opiše jednom rečju, nema bolje od naslovne. Reč “alegria” je španskog porekla i znači “radost”. A imam i jednu reč dovoljnu da opišem utisak: savršenstvo.
Nastavite sa čitanjem… “Alegria: Cirque du Soleil u Beogradu”
Ekstravaganca sa metlom: čovek misli ozbiljno kao da mu je o glavu…
E, a nije da ne liči izdaleka…
Dužu verziju ove akrobacije možete videti na matičnom sajtu Roberta Jamesa Webbera. I to opet uz Toma Waitsa u pozadini… Ja sad više ne mogu da zamislim drugačiji nastup: Waits pasuje idealno.
Može da se desi da vam se ne dopada. Ne može da se desi da osporite savršenstvo.