Kupujte po bojama

Izvedba jednog umetnika šalje sublimiranu poruku o besmislenosti potrošačkog društva.

Marco Ugolini je neko koga bismo danas najlakše opisali kao crossover aktivistu koji, po sopstvenim rečima, koristi sve raspoložive medije u nameri da istraži teritorije između umetnosti i dizajna. Fasciniran svojom okolinom, u kojoj njegovi radovi najdirektnije funkcionišu, on postavlja svoje objekte istraživanja u nesvakidašnje ogoljen prostor u kome postaje jasno da živimo u eri prodaje magle i sumaglice.

U tridesetak performansa čije arhivske zapise izlaže na sajtu, Ugolini razotkriva maske; pritom, on dokazuje da najveću masku čini upravo ljudsko ponašanje. Ugolini učini da sprajtovi od nekoliko piksela postanu izgubljeni u prostoru, a životinje izrađene od gvozdenog lima (u prirodnoj veličini i mase približno iste kao živa životinja) unete u prirodni ambijent predstavljaju poruku o ugroženosti vrsta zbog eksploatacije tog istog gvožđa.

Ugolini zna da posao umetnosti nije da bude lepa, nego da šokira i natera na razmišljanje. Zato on ne preza ni od destrukcije: kada nalupa zid potpuno nove biblioteke jajima punjenom akrilnom bojojm, on svoj iskaz završava pseudo-potpisom pomoću šablona i spreja. Boja je oprana sa zida, ali je poruka shvaćena: čak su akademski krugovi potakli da se ogromna i jednolična siva površina oplemeni na neki način, i to je dovelo do javne rasprave.

Potrošačko društvo je posebno na tapetu ovog umetnika: pored šest fotografija na kojima su potrošačke korpe pune artikala iste boje, Ugolini nije propustio da obavesti gledaoce da je na kraju vratio artikle u rafove i da, zapravo, nije ni imao nameru da ih kupi. A poigravajući se rečju “consume” (što znači kupiti, ali i uptrebljavati nešto dok to ne bude potrošeno ili uništeno), Ugolini nam predstavlja sveću sa 25 fitilja i podseća kako osoba u visoko razvijenoj zemlji troši 25 puta više energije od osobe koja živi u zemlji u razvoju.

Ima toga još na sajtu Je Suis Mon Rêve: posetite sajt i pogledajte izložene radove i performanse.

‘De prolaziš češće puta

Pikanterija za subotnje prepodne: igrano-dokumentarni film “Pogledaj me, nevernice” Srđana Karanovića iz 1974. godine. Remek-delo, tačka.

Mogao bih da pričam svašta, ali samo bih davio. Odvojite 40 minuta, kliknite i pogledajte. Nećete zažaliti.

[EDIT januar 2012: film više nije raspoloživ, osim ovog dela od 9 minuta.]

Dok stigne do sekvence “film u filmu”, priča već ima toliki naboj da ćete uhvatiti sebe kako napeto iščekujete da saznate još neki detalj. A kakve rezultate prave naturščici, to je prosto nestvarno. Primer koji izdvajam je scena koja počinje na 9:45 – pandur objašnjava koji nož je najbolji za ubijanje… Majko mila… Confused smile A slika šinobusa koji klizi niz ravnicu (zapravo, ne klizi nego klampće i tandrče, ali malo pesničke slobode nije na odmet) je fenomenalna vizuelna metafora koju lako prepoznajem. Jednom ću vam pričati o tome.

(Via; tnx Igor)

Zapanjujuća fotka

Ne mogu da prenesem sliku jer me copyright sprečava, ali mogu da vas uputim na nju.

Mislim da sam vam već pominjao sajt 1x.com. Taj foto portal pohodim redovno, a čak sam našao i “prljavi” način da skinem i arhiviram sve fotografije odande. Od ne znam ni ja koliko foto portala koje sam posetio do sada, ovaj nije prevaziđen po kvalitetu (ne računam profile raznih profesionalaca i neke izuzetne, ali fahovski usko orijentisane portale).

Jutros sam zatekao fotku koju ne mogu da prepričam.

Posetite i ceo profil ludaka koji je autor te fotke. Lik je očigledno sklon bizarnim aktovima, što nije svakom po volji. Ali te fotografije su vredne uvažavanja barem zato što su tehnički besprekorne.

(Via)

Art Project, powered by Google

Zamislite tehnologiju koja se koristi za Google Maps Street View u kombinaciji sa najkvalitetnijim mogućim fotografijama odabranih objekata. Sad tu zamisao smestite u neke od najčuvenijih galerija na svetu. Rezultat je takav da zastaje dah.

Ne znam koliko bi čovek trebalo da bude tvrd na srcu i pameti, pa da ostane imun na izvedbu inicijative Art Project. Za to sam saznao tek pre nekoliko dana, nakon što mi je prijatelj skrenuo pažnju. Već prvi “letimični” pogled na sajt mi je oduzeo dva dragocena sata, i to sam se doslovno silom naterao da prekinem pregled, jer sam imao druge obaveze.

Reč je o inicijativi koju je Google sproveo sa (zasad) šesnaest čuvenih galerija. Kada izaberete galeriju iz prostog menija, naći ćete se u virtuelnom prostoru i moći ćete da šetate njime. Prava pikanterija počinje ako vidite znak plus pored slike ili ako odaberete neku od slika sa posebnog menija pored odabrane galerije: prelazite u režim detaljnog pregleda slike u potpuno vernom prikazu boja. A koliko je detaljno, pokazaću vam na jednom primeru. Elem, znate li sa koje je slike uzet ovaj detalj?

Detalj preuzet sa slike na sajtu http://www.googleartproject.com

Ne, ne bih znao ni ja (usput, ovo nije najveći zum!)… Ali, očigledno je: vide se svi detalji koje je ostavila četkica na platnu. Obratite pažnju i na teksturu tkanine koja probija.

Nastavite sa čitanjem… “Art Project, powered by Google”

Moja domovina

A šta tu ima veliko da se priča, reče autor i odreknu se dijaloga… Fenomenalna kinematografska minijatura Miloša Radovića iz 1997.

Auh, brate.

Postoji samo jedna loša misao koju ovaj film izaziva, iako to zapravo nije krivica autora. Elem, više je rečeno u ovih desetak minuta nego u deset prosečnih srpskih filmova iz poslednjih godina. A ako vam nije stalo do toga, uživajte u perfektnim kadrovima i ugledajte se na protagoniste filma.

Miloš Radović je važan čovek. Da iskoristim priliku i sad pomenem ono što sam zaboravio prekjuče: on je, takođe, autor one minijature “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K. K.” u kojoj postoji… Jeste li prebrojali kadrove? Niste? Prebrojte ih sad!

(Via)

Balansiranje kakvo niste videli

Najpre ćete pomisliti da nije vredno devet minuta vašeg vremena. Onda ćete se zainteresovati. Onda ćete i sami usporiti svoje disanje.

U nekim trenucima ćete pomisliti da nije istina. A onda će sam umetnik na kraju razuveriti sve neverne Tome.

Kada pogledate ovo, oni žongleraji sa lopticama će vam ličiti na obični ping pong.

(Via)

Google u slavu Johna Jamesa Audubona

Danas je 226 godina od rođenja velikog ornitologa, pa je objavljen novi Google doodle u tu čast.

 

Džon Džejms Odubon (John James Audubon) je imao pomalo surov, ali veoma efikasan način da crta ptice koje je proučavao, a beležio je sve redom duž američkog kontinenta. Naime, imao je običaj da ubije pticu, a zatim da je uz pomoć žica namesti tako da maksimalno izgleda kao da je ptica u nekom pokretu u svom prirodnom okruženju. Takav pristup je bio nov u to vreme, u prvoj polovini 19. veka. Njegov uticaj na razvoj biologije i, posebno, ornitologije, nauke o pticama, nemerljiv je. Usput, smatra se da Odubonovi crteži ptica imaju i nesporno visoku umetničku vrednost.

U pretrazi koju danas nudi Google, posebno pogledajte zanimljivi članak u kome se govori o Odubonovoj originalnoj knjizi koja je u par navrata dostigla rekordne vrednosti na aukcijama.

(Via)

Pinhole fotografija

Sudeći po nekim reakcijama, camera obscura je privukla vašu pažnju. Otkrivamo još nešto što se nalazi na tragu prvih fotografija. A jedna fenomenalna inicijativa postoji i na Internetu.

Ono jeste da sam u nekoliko ranijih navrata bio u prilici da pronalazim termin na srpskom, pa imam nekog iskustva u suočavanju sa problemima tog posla. Ali sad mi se baš ne da: nemam pravu reč da prevedem sintagmu pinhole photo. Ali, ako znate engleski, verovatno već slutite šta bi to moglo biti: da, ključ ove tehnike fotografisanja je rupica načinjena iglom koja služi kao objektiv!

Pinhole kamera od kartonaPinhole fotografija počiva upravo na načelu camera obscura, sa “malom” razlikom da je ovde reč o pravom fotografisanju. Na jednoj strani kutije koja predstavlja kameru pravi se rupica – što manja, to bolja, jer prečnik rupe upravo utiče na oštrinu rezultujuće fotke. Na suprotnoj strani, na zid koji je normalan u odnosu na direktni upadni ugao svetla kroz rupicu, postavljen je fotoosetljivi materijal – foto-papir, fotografska ploča, film (negativ ili pozitiv), pa čak i digitalni senzor (o tome kasnije).

Ključna stvar kod pinhole fotografije je to što ne postoji nikakva optika! Jedini “objektiv” je rupica koja propušta svetlost. S obzirom na relativni položaj fotoosetljivog materijala, prečnik rupice može da predstavlja blendu neslućeno velikog broja (na primer, čak do f/1000!), što u paru sa osetljivošću materijala može da dovede do pripreme jako dugih ekspozicija – čak i višednevnih, pa i višemesečnih! Jedna takav primer pogledajte u priči na sajtu britanskog glasila Telegraph.

Nastavite sa čitanjem… “Pinhole fotografija”

Tri pesme iz JC Superstar

Hteo sam da napravim ceo presek, ali to ću uraditi kad dođe red na matični album u priči o mojih 125… Za večeras, tri prelepe arije iz poznate rock opere…

Jesus Christ Superstar (1970) je za mene važan album. Ispričaću vam jednom. Pošto su već kasni sati, ne mogu da puštam muziku glasno, a tu rock operu iz principa neću da slušam na slušalicama. Zato biram tri tihe arije, tri remek-dela. Ova tri klipa su iz istoimenog filma, snimljenog 1973.

Prva arija je priča o dilemi koju Marija Magdalena imala još otkad ju je Isus poveo sa sobom. Sada sluti kraj i preispituje svoju ljubav prema Hristu. Peva fenomenalna Yvonne Ellyman.

Nastavite sa čitanjem… “Tri pesme iz JC Superstar”

Jeste li ga omašili?…

Ja zamalo jesam: podsetnik iz kalendara radi uredno, pa sad glumatam kao da sam bio pripravan.

Knjiga... Anahroni element dekadentnog doba.Danas je svetski dan knjige.

Da je svetski dan piva, svi bi znali.

Ovako… Slabo prolazi, zar ne?

Ajmo, guglaj malo, možda ima nešto na tu temu i u tvom komšiluku.

U mom nema.

Biće bolje. Ili neće. Zadatak za danas je da započnem čitanje neke knjige.

(Via)