Gusalo, masalo! Tukli se, nisu se tukli, dobiće oprost duga, neće dobiti oprost duga, ide iz kluba, ne ide iz kluba, kupiće ih Hašim, neće ih kupiti Hašim, sve je u redu, ništa nije u radu, ‘oće da plaćaju porez, neće da plaćaju porez, desiće se nešto, neće se desiti ništa…
Zamotao bih pitanje u oblandu, ali nemam vremena za to, a i svetac je, pa ne smem da postavim pitanje “ko bre ovde koga zajebava”. I eto, moram da pitam banalno, prostački, ali makar tako da laprdavcima zvuči kao umna dilema. Elem:
Da li je ostao iko da poriče tehniku popunjavanja medija glupostima do prezasićenja, edabi neko kome je to po volji uradio ono što drugima nije po volji?
Eskiviram ja medije, ali neće da eskiviraju oni mene, pa ih i dalje konzumiram mnogo preko svoje volje. Pravo pitanje glasi: kako li onda prolaze oni koji po navici sede ispred televizora i prevrću novine (koje su ili frizirane ili tabloidne) i misle da je njihovo tako stečeno saznanje verodostojno? Znate šta, perspektiva saznanja je loša, a jedino u šta još verujem su neke osnovne vrednosti, one koje ne zavise od političkih prilika, duha vremena ili mode. Međutim, ne vredi: ljudima je dovoljno samo nekoliko sekundi da bi pogrešno iskonstruisali bilo kakvu informaciju koju čuju. Imam i primere…




Kako god okreneš, ona audiovizuelna baljezgarija iz Južne Koreje je prethodne nedelje dosegla i prešišala milijardu pregleda na jutjubu, dokazujući nekoliko stvari o jednom trošku. Najpre, istinita je teza da je suma inteligencije konstanta, a da čovečanstvo raste, što bi značilo da… Potom, istinita je teza da ljudi veruju da kvalitet proizilazi iz kvantiteta, jer ima socioloških i sličnih tumačenja koja daju dimenziju značajnosti i važnosti tom liku. I najzad, potvrđuje se moja teza da je baš šteta što se nije desilo to što se nismo ni nadali da će se desiti.
Izdržavate li strašne slike? Jeste li ikad u životu bili na bivšim stratištima? Da li ste se stideli sebe što ste pripadnik iste biološke vrste koja je činila zločine? Ili, hajde da smanjim malo, ipak je nedelja: kako vam se čine vesti, ako ih pratite? Primećujete li obrazac konstatovanja i nepreduzimanja? Znate li šta biste sa neprijatnim činjenicama? Zapravo, možete li uopšte da izdržite bujicu činjenica od kojih nijedna, u najblažem opisu, nije prijatna?
“Sporo prolaze dani dok godine lete”, pevao je Drago Mlinarec onih romantičnih godina. Nisam to razumeo, osim kroz opise onih koji su već prevalili sredovečne godine. Sad kad sam i ja odavno obrnuo cajger, znam kako je vreme jedini dragoceni i nenadoknadivi resurs u životu. I zato, pametno s vremenom.
Pazi ovako: u proleće 2011, deci iz jedne beogradske škole dođu u posetu deca sa Kosova. Raspodelili ih po porodicama, da se deca bolje upoznaju i druže neko vreme. Družili se i na časovima u školi. Udari prekrasan majski dan i nastavnik istorije, uz blagoslov direktora škole, odvede decu na obližnji Kalemegdan da im održi čas na otvorenom. Dok im je objašnjavao istoriju kule despota Stefana Lazarevića, vladara po kome i škola nosi ime, pojavi se turistička inspekcija, legitimiše nastavnika i podnese prekršajnu prijavu zbog bavljenja poslom turističkog vodiča bez licence. Džaba objašnjenja i džaba očigledna slika. U jesen 2011, jedva četiri meseca kasnije, stigao je poziv od sudije za prekršaje…