Traktat o licemerju

Tamo gde se nalazi nevidljiva granica izmeÄ‘u saosećanja i razumevanja, nalazi se i jedan puteljak kojim idu ljudi koji se odriÄu dostojanstva zarad zarade, a možda i nekih daljih, joÅ¡ manje Äasnih ciljeva…

Dugo sam se pitao gde je kvaka sa onim likom koji je iskoristio svoj fiziÄki hendikep i svoju oÄiglednu blagoglagoljivost i usmerio ih na naplatu mehanizma verbalne estrade. A onda sam tek jutros naiÅ¡ao na ovaj opravdano besni tekst. Pogodio me je iz viÅ¡e pravaca: najpre zato Å¡to je to napisala osoba koja je i te kako pozvana da kaže neÅ¡to o tom pitanju. A zatim zato Å¡to nisam odmah nastupio sa sopstvenim miÅ¡ljenjem, a imam ga od samog poÄetka. Kada bih znao zaÅ¡to sam oklevao, objasnio bih to najpre sebi samome. Ne, nije nikakva gužva posredi; verovatno je reÄ o tome da sam u odreÄ‘enom trenutku zažmurio na jedno oko i sad sam zbog toga ljut na sebe.

Naivnost je sve lakÅ¡e zloupotrebljavati Å¡to je lakÅ¡e predstaviti se svetu kao muÄenik. A joÅ¡ bolje – kao bivÅ¡i muÄenik. A joÅ¡ bolje i od toga – kao neko ko je u svom muÄeniÅ¡tvu, taÄnije posle njega, doživeo nekakvo nazovi-prosvetljenje, pa sad ima Å¡ta da kaže ostalima. Znate, verovatno, o kome priÄam.

Nik VujiÄić govori na Pravnom fakuletetu. Fotografiju sam ukrao bez iÄije dozvole sa sajta koji je takoÄ‘e već ukrao tu sliku od Tanjuga.

Da se razumemo: u redu je to Å¡to je taj lik naÅ¡ao model za zaradu. Nije u redu to Å¡to je taj model postao predložak za egzibicionizam koji se svetu predstavlja kao univerzalna pobeda nad nesrećom. Ne, ta slika je ipak viÅ¡edimenzionalna. Taj VujiÄić je naÅ¡ao svoj mir, Å¡to je dobra stvar za sve. Usput je naÅ¡ao i poÄetni kapital za motivaciono govorniÅ¡tvo kao izvor Äestite zarade, Å¡to je dobro za njega. MeÄ‘utim, on je to podigao na nivo koji je najnoviji vid hipnotisanja gomile u najgorem maniru new age ideologije, Å¡to nije neÅ¡to Å¡to ću prihvatiti.

Isti sam kao i vi, rekao je Nik VujiÄić na poÄetku svog predavanja. OdliÄno. To mi daje pravo da napiÅ¡em ovo Å¡to ću napisati.

Nastavite sa čitanjem… “Traktat o licemerju”

Nikad da prođe

Danas sluÅ¡amo jedan zaboravljeni klasik, pesmu koja se nekako nezgodno smestila meÄ‘u neke veće, pa ju je bilo lako zaobići ili zaboraviti. To je usud nekih pesama na eliÄanstvenim albumima…

Elem, najpre da Äujemo “Seems Like a Long Time” u izvoÄ‘enju Roda Stewarta, pa da premotamo jedno zanimljivo parÄe rock’n’roll istorije.

Nastavite sa čitanjem… “Nikad da proÄ‘e”

Jedna na dan (176): 23. septembar 2012.

Formalno jesen, neformalno miholjsko leto. Sledeće tri-Äetiri nedelje su kljuÄno važne za slikanje eksterijera; valja se kretati…

PouÄen iskustvom da ovo doba godine služi za Å¡etnju fotoaparata kojekuda, danas sam rado preuzeo ulogu taksiste Jasni koja je nekom hitnim poslom morala za Beograd. Za samo dva slobodna sata koja sam imao, upriliÄio sam susret sa starim drugom i sa njim sam napravio kratki foto-safari po Kalemegdanu. Svetlo nije moglo da bude gore, ali baÅ¡ me briga: prijala mi je Å¡etnja i, obaÅ¡ka, prijalo druÅ¡tvo prijatelja kojeg odavno nisam video.

No, uz malo pažnje, sreće i povoljnog vektora obrade, ni loše svetlo nije više nužno loše. Ovu fotku sam odabrao a da nisam ni završio trijažu te sesije.

Jedna na dan, 23. septembar 2012: negde po Kalemengdanu

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (176): 23. septembar 2012.”