This is a man’s world, this is a man’s world
But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman or a girl
Današnja priča je počela još pre dva meseca, kad sam u rukama držao ulaznicu za koncert Vana Morrisona u Beču, koji ću, bože zdravlja, pohoditi 8. juna. Sedeo sam i blenuo u komad papira koji mi otvara vrata svetom gralu svih koncertnih šansi (uz neke rizike o kojima ću vam pričati drugi put) i počeo u glavi da premotavam žive albume Matorog Prdonje, koji su ludilo svoje vrste i prvi razlog što je stavka “koncert Vana Morrisona” odavno zapisana na mojoj bucket listi. Setim se jednog pot pourri komada sa koncerta u San Francisku 1993. godine (objavljen 1994.) i žmarci mi se spuste niz kičmu.
Potražim to na Cevki, jer nisam slušao odavno – ali zastanem na čas.
Dva minuta tišine kasnije, shvatim da od silnog drveća ne mogu da vidim šumu. I učinim ono što mi je savest nalagala: zahvatim original. Momentalno odlučim da napišem (ovaj) prilog. Ali, vraga: koju verziju Jamesa Browna da odaberem?… I upadnem u klinč koji je trajao, evo, do dana objavljivanja ovog priloga.
Samo budala moze da ima nesto protiv Beograda na vodi.Tebi cu da progledam kroz prste,jer si neinformisan.Brate,dodji ti i vidi taj projekat,pa onda reci da ne valja.A ne ovako,ni projekat nisi video,a vec kukas.I kakvo ti je to kukanje «Nece to u Srbiji nikad proci!».Ha,jak ti pa argument!Onomad si pricao da Bebek nikad nece obrijati brkove i da nikad ni radikali nikad nece doci na vlast,a oni napunise