Obožavam pesme koje su, u stvari, muziÄke minijature i traju manje od tri minute. Potreban je majstorluk da se tako neÅ¡to uradi. Na moju žalost, većina od njih ostane nekako zapostavljena, u senci, pa ih se i ja retko setim.
Zbog toga mi je promaklo i da napiÅ¡em koju o jednom od najtalentovanijih britanskih muziÄara.
Bog je bio jako darežljiv prema Ianu Matthewsu. Bio je lep ko lutka, svirao je odliÄno gitaru i imao zlatne glasne žice. Uz sve to, imao je sreću da ga zapazi Ashley Hutchings, pozove da peva u grupi Fairport Convention i Äinilo se da sudbina nasmeÅ¡ila ovom mladom Äoveku. Dve godine deljenja vokala u grupi sa Judy Dyble/Sandy Denny bilo je odliÄno iskustvo, ali je cela priÄa oko budućeg usmerenja Fairporta krajem Å¡ezdesetih doÅ¡la u ćorsokak – prežvakavanje folk tradicionala nije viÅ¡e bilo interesantno.
LogiÄan potez je korak ka solistiÄkoj karijeri je odmah napravljen. Matthews’ Southern Comfort (1969) je odliÄan album na kojem se prepliću country i rani rock and roll koji su perfektno odsvirani ponajviÅ¡e zahvaljujući druÅ¡tvu iz stare grupe (Richard Thompson, Simon Nicol, Ashley Hutchings), a znaÄajan je i zbog toga Å¡to se Matthews po prvi put okuÅ¡ao kao autor. Aktivirao je grupu koju je nazvao po debi albumu i sa njom snimio joÅ¡ dva albuma. Duže će se pamtiti treći i poslednji po redu Later That Same Year (1971), koji je iznedrio Matthewsov najveći uspeh – obrada antologijske pesme Woodstock Joni Mitchell bila je i ostala jedna od himni cele hipi generacije.
U takvoj konkurenciji, ostale numere sa ovog albuma su proÅ¡le gotovo neprimetno. “And When She Smiles (She Makes The Sun Shine)” je idelistiÄka oda zaljubljenog muÅ¡karca ispriÄana jezikom Å¡ezdesetih. Ona sadrži sve one detalje koje odlikuju Matthewsov opus: fenomenalnu melodiju, lagani akustiÄni aranžman i pevanje koje se podvlaÄi pod kožu već na prvo sluÅ¡anje.
Iako je Matthews u neku ruku bio predoreÄ‘en za veliki uspeh, njegova kasnija karijera je posle ovog albuma postala potpuno haotiÄna. O tome ćemo nekom drugom prilikom.