Svake godine poÄetkom novembra poÄinje da se deÅ¡ava ista stvar koja, barem meni, trenira živce. PoÄinje se sa najavama “božićnih albuma” koji bi trebalo da nam ogreju srce i duÅ¡u, dok se, istovremeno, podgreva potroÅ¡aÄka histerija u Äije sam se delovanje onomad uverio sopstvenim oÄima. Stav izdavaÄa razumem – ovakvi albumi se prodaju “kao alva” i inkasiraju siguran i veliki prihod. S druge strane, uglavnom su sastavljeni od pesama koje nisu autorske, pa je sluÅ¡anje ovakvih dela beskrajno dosadno Äim proÄ‘e par onih koje su poturene kako mamac za naivne kupce.
Pa makar ih pevali Elvis, Dylan ili neko treći.