Kako preživeti dečiji rođendan? U igraonici, mislim.
Ne, nemam nikakav mudar savet. Imam pitanje na koje nemam odgovor, bez obzira da l’ je Aleksin rođendan ili nekog njegovog drugara. Deca se jurcaju, igraju, izbegavaju da jedu i rade sve ono što se od njih očekuje. Roditelji
sede i smaraju se
, gledaju ih
, srknu malo kafe
i(l’) vode, pa u krug.
U stvari lažem. Majke se tu brzo i lako upoznaju; očevi su ti koji se smaraju, na mobilnom kuckaju poruke il’ traže izveštaje iz kockarnice.
Neko čak piše prilog za Suštinu pasijansa.
I tako kad su “tuđi” rođendani…
– ‘De si, Lazo?
Ako je to ikome bitno da zna, imam završena tri razreda trećerazrene muzičke škole. Kad je trebalo da polažem ispit na kraju četvrtog razreda, dosetio sam se da muzika i nije nešto čime bih hteo da se ozbiljnije bavim u životu. Bilo kako bilo, imam školovan glas – tačno znam kad treba da zaćutim.
Šef se, kao i svaki drugi šef, provodi, a (sa)radnicima je ostavio da rade njegov pos’o. Ovog puta sam ja izvukao najkraću slamčicu. Ne bunim se (mnogo), jer epilog je isti.
Rasprava se otegla – uz izgleda standardnu proceduru “ja tebi, ti meni” u srpskom pravosudnom sistemu – i nimalo me nije interesovala dok nisam