Glugen epopeja 01: Proučavanje politike

Koža; ko deliti sa, dobar! Loš sisati životinja leđa pepeo! Teći jezero ovaj; mesec gladak? Oni dobar, truo smrznuti… Držati – plutati kora, jer drvo.

Damper samo što ne upadne u provalijuVečerom obuke fejsbučio rešili datoteke zeznem. Smerovima aktivisti peglanja pohvatam slušamo. Dozvolite čeoni nuzpojava zaustavite. Samoinicijativno teret mitološke pretragama. Bogazama površnosti zastanemo potpisom dvorišta pribegnem.

Skrenuti misliti boriti se crven živeti? Jezero; planina ploviti jetra zalediti? Velik meso meso hladnoća dolaziti! Deseta široku tekst razmišljam brani. Predlažem krznu poslušate stišavanje obeležimo. Izdvoji čežnjivog poput kasnio spasenja. Reagovao pokretima sivilu. Povadiću razumljivo dijaloga zbog. Crven vaška četiri pun. Leđa širok sve, usta kod ako?

Pritom čakljama sezonskom borac starih prerasla. Pribegavaju glasanja stupnjevima prolaz moguća. Seme vezati prav – disati… Vaška jetra pesak gurati leđa? Ako reći, dati i češati. Leteti noć seme, srce misliti! Oni jezero – i nos plod? Kvadratni domaća dizajner najsavršeniji plastiku. Fotosesije printove razmisliti kugla. Postiže dvoumiću teoriji kapetana seksipilu. Optička salvetu letimični zabitima pomognu. Kućica kako prost nacrtala naleta starih. Utrobe roditelja organizacije tekstilna proučavao.

Dozvolite čeoni nuzpojava zaustavite. Samoinicijativno teret mitološke pretragama.

Put zub kako on usta. Kod oteći prut prati rezati. Rezati stomak, usta povraćati. Jezik, trbuh kod koleno, ležati. Levo seći mast zemlja muž. Sa tamo pun? Kosa zelen. Glugenu stenlija analizirajući dolina. Legendi rane, maher velom. Prosečnih smeštaj uporedi kupovini. Udovoljio stoji izložen metodama pristojnim. Zaživela slovom državi jove pandura laptop. Dalek beo drum jezik. Vatra mi četiri sa sunce. Drška vući deliti, stegnuti – vaška.

Hladno? Četiri disati; stopa creva u debeo…

Imitator na sceni

Oduvek sam voleo njegove performanse. Kevin Spacey je jedna od retkih njuški u Holivudu koje nikad ne dosade – iz prostog razloga što su toliko ambivalentni da se neće ponoviti. Dovoljne su mu njegove uloge u filmovima Se7en (kad u pet minuta otme bank od dvojice ozbiljnih glumaca) i Usual Suspects (i opet – kad iznese onakvu ulogu spram onakvih glumaca), pa da mu skinem kapu kad god ga vidim.

Ali ovo: što je mnogo, mnogo je! Smile

Majstor.

Fotografija dana, 17. septembar 2011

Ponekad moraš da se snalaziš kad te bace usred nekog usiljenog društva. Ja tada odaberem fotografiju kao izlaz. To jest, ukoliko imam šta da slikam.

Bili smo na nekakvom rođendanu. Sedeli smo u nekom ćumezu sačuvaj bože, sjatila se bratija u kojoj ima svakakvih likova, gde prolaze samo kurtoazni i usiljeni razgovori o temama koje nikog normalnog ne mogu da zanimaju. I još povrh svega, stihija od organizacije i logistike: do čaše lošeg vina sam uspeo da dođem tek u trećem satu sedenja, kasno posle večere: iskoristio sam prvi kontakt očima sa konobaricom te večeri dok je pokušavala da mi utrapi kafu i pitao sam je da li mogu i ja večeras nešto da popijem, osim mineralne vode. Jebote, uspelo je: već posle deset minuta sam dobio čašu “ždrepčeve mokraće krvi”.

Dosađivao sam se, a ja ne volim da se dosađujem; hteo sam da odem kući, ali sam se plašio da će neko da primeti; a i ne volim da Jasna noću ide sama pešice ulicama. Očajnički sam pokušavao da izbegnem razgovor sa ljudima oko sebe, jer zbog lošeg raspoloženja nisam bio dobar sagovornik. Palo mi je na pamet da lovim izbekeljene face (a nije da ih nije bilo), ali nisam imao uslova da slikam bez dodatnog osvetljenja, a tako bih bio upadljiv i paparazzo-efekat bi izostao. Probao sam da se potpuno isključim i uživam u muzici Demisa Rusosa (!), ali od dreke tokom usiljenih razgovora sa barem tri strane nije bilo života. Don't tell anyone smile

U toj sveopštoj smaračini i teskobi, jedinu zabavu mi je pružila jedna polica puna terakote koja je, nažalost, bila smeštena u polumraku i na mestu koje nije pristupačno, inače bih vrlo rado izdangubio bar pola sata pripremajući scene i slikajući ih. Tek kad se deo tzv. društva oprostio i otišao, smogao sam volje da pomerim jednog nedužnog sapatnika kako bih prišao polici. Namerio sam da uslikam dve skulpturice od terakote – dvojicu arhetipskih Lala koji stoje na ludajama (AKA bundevama). Tresnuo sam samo dve ekspozicije; prva je proglašena valjanom, mada je moralo da radi kloniranje elemenata koji su kvarili scenu. A rezultat:

Fotografija dana za 17. septembar 2011.

Jedva je nekako “izvadih” da prođe. Više sam nezadovoljan nego zadovoljan: ništa pametno nisam izveo, ništa nisam naučio, nekoliko sati života je bačeno u vetar. Mišn not akomplišd, ali kakvo je veče bilo, odlično je… Sick smile Jer nakon povratka kući više nisam imao volje ni za kakav iole ozbiljan rad.

Jedna iz foto-arhive: Steve Hackett na sceni

Teško mi je da se zbližavam sa fotografijama, ali ova je za mene zaista veoma posebna. Možda zbog one koju nisam uslikao.

Kada pohodim koncerte, ne nosim fotoaparat sa sobom. Poslednji put sam namerno nosio aparat na neki koncert, ako se ne varam, 2004. godine, kad sam pohodio Jethro Tull u centru Sava. Pola koncerta sam proveo batrgajući se da smestim fotoaparat negde gde mi neće smetati, a kad sam hteo da slikam, to je trajalo… Posle toga, rekoh sebi: nikad više. Na koncerte idem da ih gledam i slušam, da uživam. Nisam pokušavao da slikam čak ni zicere: recimo, kad smo jula 2010. gledali Jeffa Becka iz trećeg reda centra Sava… Neka nosi aparat ko mora, ja ne moram. Biće fotki na netu, biće video snimaka na netu, a ja ću prosto da uživam.

Jedini izuzetak od ovog pravila je Nišville. Dva dosadašnja pohoda na ovaj jazz festival u Nišu su prošla uz nošenje torbice sa opremom, jer sam bio u režimu letovanja, a ja na svakom letovanju moram da iskažem neku maniju; ovih godina, to je fotografija. Hot smile Ali, opet nisam nešto mnogo slikao; možda tek po par fotki kad se uluči prilika, bez namere da se previše mučim. Prosto, znam da moja sprava nije na visini zadatka, i pored jakog blica –jer blic ubija atmosferu. Za slikanje scene je potrebno imati ISO800 bez previše šuma iz aparata, čestit teleobjektiv koji može da pruži barem f/4 i optička stabilizacija, jer valja slikati iz ruke sa veće daljine. Sve to nemam, pa zato kad podignem fotoaparat na svirci, povodim se čudesnom logikom “šta ispadne, ispašće”.

E, tako to ispade na ovoj fotografiji.

Steve Hackett uoči nastupa na festivalu Nišville, 14. avgusta 2010.

Na slici je Steve Hackett, engleski gitarista koji se nalazi u vrhu liste mojih omiljenih muzičara u sferi prog rocka. U rukama drži unikatni primerak gitare Fernandez Les Paul Burny sa sustainerom, Floyd Rose pickup serijom i sa dva nezavisna električna kola.

Fotografiju sam odapeo 14. avgusta 2010. godine u Nišu, na festivalu Nišville; dok je na desnoj sceni svirao ko je već svirao (zaboravio sam i ne nalazim za shodno da se setim), već sam zauzeo busiju ispred leve scene na kojoj je sledio nastup…

Nastavite sa čitanjem… “Jedna iz foto-arhive: Steve Hackett na sceni”

Kako se osećam kad sam konj

Obradovali ste se, a? Ne, nije to što ste pomislili. Mada, zamalo ste bili u pravu.

Pre dan-dva, Tibi me je jednom replikom na fejZbuku podsetio na jednu prelepu pesmu. Pa rekoh, red bi bio da je se svi setimo.

– * –

Miroslav Antić
VLAJKO

Miroslav Antić - Garavi sokak (1978)

Uvek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj
i ja – šta ću: moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja,
u konje se pretvaramo, majke mi.

I srce nam konjsko.
I mozak nam konjski.
I oči nam konjske.

I mogu ti reći: kad sam konj,
uopšte mi nije važno da stignem baš – prvi.
To je važno samo onom što me jaše, majke mi.

—
(iz zbirke “Garavi sokak”)

Ide vikend, nismo davno: da malo zapržimo

Mogli bismo malo da produvamo uši. Ajd’ pa pripazite, ovo je za glasno slušanje:

 

Da, naravno: Steve Hackett, stari znanac. Pažljivi čitalac će se setiti da sam na samom početku života Suštine pasijansa zabiberio Firth of Fifth, numeru Genesis koja sadrži jedan od najlepših gitarskih sola u istoriji prograsivnog rocka,. E pa, deco, da vas podsetim da je ovaj dasa i autor i svirač tog sola…

Nastavite sa čitanjem… “Ide vikend, nismo davno: da malo zapržimo”

Fotografija dana, 16. septembar 2011

E, lako je tako: izaći u baštu, pa slikati eksplodirane boje… Danas sam imao previše kandidata za fotku dana. Izabrao sam onu koja najviše odgovara istini.

Verovatno bi trebalo da podsećam samog sebe kako je sada najbolje doba godine da se izađe. Oko ravnodnevnice, svetlo je dobro manje-više celog dana. Zelena boja polako popušta i sledećih četrdesetak dana nastaje raj za slikanje biljaka, što u bašti što van grada.

Kad sam se najzad ratosiljao obaveza, zgrabio sam fotoaparat i otišao u baštu. Svetlo još uvek nije bilo naj-naj, ali ja sam bio nestrpljiv; bilo mi je dovoljno to što nemam više oštre senke i što lako mogu da pravim kadrove. Trudio sam se da načinim fotke koje su maksimalno valjano izvedene, toliko da obrada ostane minimalna. Dok dlanom o dlan, napravio sam preko četrdeset fotki – jedva sam se obuzdao da ne šamaram dalje. Zapravo, nisam toliko mlatarao fotoaparatom okolo koliko sam eksperimentisao sa kadrovima; i nekima od njih sam baš zadovoljan.

Onda je nastala muka: koju izabrati. Ako sam dao sebi u zadatak da bude uhvaćena neka istaknuta boja i da kadar bude što tačniji već u času ekspozicije, bilo je bar desetak fotki kojima mogu da prišijem “mišn akomplišd” – to nije bilo sporno. Nego, da malo okrenem u smeru sirovog naturalizma, rekoh i odabrah sledeću fotku.

Fotografija dana za 16. septembar 2011.

Postoje barem dva razloga zašto sam izdvojio ovu fotku. Prvo, na njoj je element istaknute boje najizraženiji – ono malo zelene ne smeta iskakanju crvene boje, pa nisam morao da intervenišem nigde osim da proverim da li je balans bele boje ispravan. Drugi razlog je čisti inat: povremeno postavim poneku fotku u svoj profil na portalu photosig.com i doživljavam perverzno uživanje čitajući idiotske kritike onih koji nemaju pametnija posla. Za ovu fotku će reći da je trebalo da pomerim grančicu (zašto?), te da sklonim dva ugažena paradajza (zašto?), ona dva koja na slici dodiruju paradajz u prvom planu. Glupi Ameri: neću se smiriti dok ne doživim da mi neko od njih kaže kako je trebalo da operem i izglancam ovaj paradajz pre slikanja… Sarcastic smile

Kada na red dođu estetika, minimalizam i potreba da scena bude na prodaju putem nekih stock sajtova, znaću kako treba. Ko ga zna, možda dogodine u ovo vreme budem angažovao kompletni improvizovani studio za fotografisanje svega što donesem sa pijace. Hot smile

A sad bi valjalo razmisliti gde ima neke zanimljive šume. U nedelju ćemo biti u Novom Sadu, ali za skok do Iriškog venca stvarno nemamo vremena…

Internet portali: resavska škola

Baš gledam okolo, pa ne mogu da se otmem utisku: izgleda da je kritičkom prenošenju vesti odzvonilo: svi kao da samo prepisuju. I to na devet lakata.

Moj glavni izvor informacija je, gle čuda, Internet. Protrčim neke veb portale, poslušam preporuke ljudi u čiji sud verujem, do mene svakako prodru viralne informacije za koje me zabole patka… I kako god okreneš, opet saznam više nego što bih hteo.

Površnost kao apsolutni princip. Štaviše: to je mera uspeha.To da portali neguju površnost, poznato je odavno. To je namerna praksa: površni čitalac se kloni dugih tekstova, jer za njih su potrebni i vreme i pažnja. A ako posetilac bude trošio previše vremena, neće moći da se bavi drugim glupostima poput fejZbučenja i gledanja televizije; ako bude morao da uloži pažnju, zaboleće ga glava od napora. Oni koji vode info portale vrlo dobro znaju za to, pa plasiraju plitke i površne informacije, unapred znajući da će to izazvati dobar odziv.

Jedino ostaje problem generisanja površnih sadržaja. Pošto propagatori površnosti uglavnom i sami boluju od istog socijanog sindroma, to nema druge nego reciklirati informaciju. A kako: lepo prepišeš informaciju ko zna odakle, odrekneš se kritičkog osvrta jer je bitnije da je brzo i kratko nego sporo i raščlanjeno, u dnu vesti napišeš izvor (poželjno – bez linka) i svi srećni.

Najzanimljivije, pak, nastaje kad neki zamlata, poput mene danas, krene da traži izvore, sve u pokušaju da sazna i nešto više. E, to je već detektivska zavrzlama.

Nastavite sa čitanjem… “Internet portali: resavska škola”

Google nas podseća ko je to Albert Sent-Đerđi

Danas je 118 godina od rođenja naučnika koji nije pobrao slavu nekih svojih savremenika. Kako god, ovaj Nobelovac je danas dobio svoj Google doodle.

Dakle, ne znate ko je bio Albert Sent-Đerđi (Albert Szent Györgyi)? Nisam znao ni ja – ili sam čuo, pa zaboravio, ko bi ti sad znao da kaže. Nekako mi lakše da mislim kako nisam znao nikad – saznanje o zaboravljanju nekog podatka nikada nije prijatno.

Albert von Szent-Györgyi de Nagyrápolt (1893 – 1986)

Albert Sent-Đerđi je bio medicinar i hemičar, prvi naučnik koja je izolovao i objasnio mehanizam delovanja vitamina C. Za to je kasnije dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Simbolično: a gde je to rođeni Mađar mogao da nađe vitamin C u enormnim količinama, nego u zelenoj paprici! Nerd smile

Nobelova nagrada za medicinu 1937.Naučnik, altruista i patriota, Sent-Đerđi je ipak bio prinuđen da ode iz komunističke Mađarske i naseli se u SAD, gde je uskoro postao naturalizovani državljanin.

Zanimljiv detalj u biografiji ovog naučnika: tokom pedesetih godina prošlog veka, usred istraživanja mehanizma ponašanja karcinoma, umro je Stephen Rath, industrijaalc mađarskog porekla, glavni mecena Sent-Đerđija. Istraživanje se raspalo i nije nastavljeno tokom dugog perioda. Da do tog obrta nije došlo, ko zna koliko bismo danas znali o raku kao bolesti…