Једна од пре: зрно кафé

Те тако некако решим да опајем прашину са ове серије… и натрчи ми под рндалицу нешто из оне кафанске. Еј бре, коњу, кажем себи, па том си приликом нашкљоцао онолико, и мора да си нешто од тога паркирао за…

Пази, јесам. Дакле, наредних неколико ће бити о том боравку у Крагујевцу, последњег августовског викенда 2014. Хронолошки, прво дође ово:

eos_3251020140830_ 8_12_10

(и Велинка)

Сам се себи чудим што сам изабрао фотку снимљену у стерилном амбијенту пред дућаном, кутијом сивом, безличном и истом као и пет милиона других сивих кутија. Али…

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: зрно кафé”

Utovar nedeljom, 8. novembar

Nećete od mene bubanj praviti!!!

Ovo su "oni", to je barem jasno

Naš napaćeni narod je već neko duže vreme na tapetu. Počevši od velikomasona (mada ni malomasoni sigurno tu ne zaostaju) i njihovih zavera potpomognutih Vatikanom, svi su se obrušili na nas kao na dežurne krivce za svakojako zlo u ovom svetu. Tu prednjači Holivud (znači cionisti) koji malo-malo izbaci neko ostvarenje u kome je antagonista Srbin čo’ek s imenom tipa Majloš Gregoriev (obavezno anglicizovanje ličnog imena i prezime koje bez izuzetka mora da bude bugarsko, rusko ili makar hrvatsko jer, zaboga, u čemu je razlika?). Krivi smo za svaki filmski pokušaj podmetanja bombe u Njujorku, otmicu jeroplana i slično, a uskoro će nas nabediti za globalno otopljavanje, istrebljenje Banermanovog zovoja i to što je neka sojka u švedskom „Velikom bratu“ slomila nokat otvarajući konzervu smrdljive haringe.

Možemo mi upirati svim silama i ubeđivati beli svet kako nije u redu satanizovati ceo narod zbog toga što je gomila ovdašnjih budala pre dve decenije napravila neku gomilu sranja, kako se ne može praviti stereotip od ekstrema i slično, ali džaba. Stoga nam ne preostaje ništa drugo već da nastavimo sprovođenje naše miroljubive politike prema ostalim narodima, gde ćemo izdvojene slučajeve posmatrati baš kao takve i ne biti netrpeljivi prema nekome ko dolazi iz neke zemlje gde je šačica idiota na vlasti ili u nekoj drugoj instituciji uradila/rekla nešto što nam baš ne odgovara.

U svetlu toga, direktor Centra za kulturu Požarevac, Dragi Ivić, odbio je pre par dana ponudu kolašinskog pozorišta da nastupe u njegovom gradu jer su „predstavnici Crne Gore podržali naše dušmane, Šiptare sa Kosova, u nameri da budu primljeni u Unesko i pridružili se na taj način čoporu koji bi da nastavi sa komadanjem srpskih svetinja”. Bravo Dragi, Srbine, sjajan čin u maniru onog vica kada ljudožderi uhvate Amera, Engleza i jednog našeg mučenika, oderu ovu dvojicu, naprave od njihove kože bubanj i zatim pitaju Srbina da li ima li poslednju želju – ovaj zatraži šilo i krene da se bode uz povike „nećete od mene bubanj praviti!“.

Razlika je očigledna, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 8. novembar”

Troilos ist, glaube ich, in München

Отприлике 2003 ми се заломило нешто слободног времена (читај: остао без посла) па сам између друге разоноде (јурњаве за огласима и цимања познаника имејлом за рукав) кренуо да шврљам по тим равним мрежама. Наватао се читав талас којекаквих забачених бендова из периода прогресивног рока.

“Кресиду” сам до јуче бркао са “Пешчаном ружом” те сам тако мислио да су Французи, ал’ јок, као и већина те булументе, Енглези. Немам појма ни ко су ни шта су, ал’ ова ствар ми се некако увек нађе на плејлисти (и то на обетри).

Зашто имам три плејлисте? Па… испало је да ми треба.

Nastavite sa čitanjem… “Troilos ist, glaube ich, in München”

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)

Da li sam se navrzao čoveku? Jesam. Da li se on navrzao nama? Jeste.

– Ne znam šta da radim. Glas mi je slab. Slab. Ako bih dobio mesto u toj biblioteci, to bi me opet vratilo na vrh. Ali taj… taj tamo šef biblioteke mi ga neće dati.

– Kako se zove?

– Miro. Neće mi ga dati. Kaže da nemam šanse. Glavni karakter je tip kao ja. Ne bih čak ni morao da ga glumim. Kume, ne znam šta da radim.

– Možeš li da se ponašaš kao muško! Šta je tebi? Postao si vojvođanski pederčić koji cmizdri poput žene? Smešno. Provodiš li vreme sa porodicom?

– Naravno.

– Dobro. Jer čovek koji to ne radi, nikada i ne može da bude pravi muškarac. Odmaraj se. A za mesec dana, vojvođanska zverka će ti dati šta želiš.

– To je prekasno. Dele biblioteke sledeće nedelje.

– Daću mu ponudu koju neće moći da odbije.

Nastavite sa čitanjem… “Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)”

In memoriam: Kalaf Ibrafim Afdal (1944-2015)

Prokleta da si, Ameriko

Državljanin Iraka Kalaf Ibrafim Afdal (71) preminuo je rano jutros na parkingu benzinske pumpe na autu-putu kod Paraćina, piše Blic. Afdal se prilikom ulaska u Srbiju predstavio kao državljanin Sirije. Od osoba koje su putovale sa njim saznajemo da je Afdal bolovao od raka na plućima. Po nalogu tužioca u Jagodini telo je poslato na obdukciju u Paraćin.

Nastavite sa čitanjem… “In memoriam: Kalaf Ibrafim Afdal (1944-2015)”

Horovođa

Apsolutno, neophodno, moralno (mora se!) i pre svega, ovo čitajte četvrtkom popodne, zato.

Kažu da je Mark Twain rekao: “Never try to teach a pig to sing. It wastes your time and annoys the pig.”

Na srpskom: “Никад немој да учиш прасе да пева. Губиш време и нервираш прасе.”

Na ovo me je podsetio moj dugogodišnji poznanik, omiljeni debatni protivnik i sjajan stručnjak svog posla, keder, bimer i novosadista DK, kad smo pre neku godinu pričali o BIMu u fakultetskoj nastavi, a kao odgovor na moje pitanje zašto ga nema na LinkedInu i drugim mestima gde ljudi sa mnogo manje znanja, iskustva, uopšte KVALIFIKACIJA da pričaju o bilo čemu, raspredaju priče i pišu hiljade poruka.

Ja ga poslušao, i lakše mi je…

Zeleni se

Nastavite sa čitanjem… “Horovođa”

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović

Da li ste nekad razmišljali o obućarima i zagonetnosti njihovog zanimanja? Nemoguće da obućari rade samo ono što rade. Samo to, danas niko ne bi hteo da radi. Kad god ih pogledamo kroz izlog, nagnute nad starom i prljavom obućom, imamo utisak da je to njihovo lažno zanimanje. Obućari nam liče na zaverenike koji čekaju čoveka sa šifrom. Oni čuvaju neku veliku tajnu. Na kraju će se nešto dogoditi, u čemu će obućari odigrati ključnu ulogu.

Ovako je govorio Dušan Radović. Što se mene tiče, ne slažem se od kada sam upoznao mog imenjaka, oca najboljeg Ognjenovog druga Mihajla. Obućari su ljudi koje za njihov zanat vezuje iracionalna strast. Kada vidite Miloša kako priča o svom poslu, jasno vam je da tu ima nečega, kao i da njegovi proizvodi nisu tek cipele. Takođe i na moje iznenađenje, kod obućara se zaista ide, posla ima, oni zaista prave i popravljaju obuću. Tamo se, za sasvim malo više novca nego u Dajhmanu mogu kupiti cipele baš za prave noge i baš od prave kože.

Nego, ovaj moj mali i neplaćeni oglas me odmiče od teme. Idemo, muzika:

Nastavite sa čitanjem… “Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović”

Televizija-Internet 0-0

Tamo negde početkom septembra, dok smo verna ljuba i ja vodili omladinca u školu, počelo je televizijsko emitovanje dva rijalitija. U isto vreme su se pojavili ogorčeni glasovi koji su pokušali da kleveću televiziju: da nam takvi programi kvare decu, da je poruka koja se šalje loša, da smo nevaspitano društvo, da trebamo (sic!) da budemo kulturni.

E, sad ćemo da bistrimo situaciju, ali to ne može bez muzike:

Nastavite sa čitanjem… “Televizija-Internet 0-0”

Skočila je i allah i vrannah da razmišlja o Zorannah, pa i jah podigao noggah

Podigla se prašinnah

Još uvek ne znam ko je ta Zorannah i neću da znam ko je ta Zorannah. Ne moram sve da znam. Izgleda da je tinejdžerke vole. To me trenutno čini srećnim, jer moje dete nema toliko godina, pa onda baš ne moram sve da znam. A i onda kada dođe u te godine, Ognjen opet neće biti tinejdžerka nego tinejdžer, što će, opet, na svoj način biti i dobro i loše.

Loša strana fejZbuka je isto ono što mu je i dobra strana: teško da je moguće ostati neobavešten. Evo recimo, moj (nekada mnogo više) ljubljeni Dream Theater objavljuje novi album početkom naredne godine. Takođe, ovih dana su na turneji po Evropi. (To sada može tako, nekako je veoma opskurno zamisliti Pink Floyd na turneji dok im izlazi novi album).

E, kad smo kod muzike, da pustimo nešto:

Nastavite sa čitanjem… “Skočila je i allah i vrannah da razmišlja o Zorannah, pa i jah podigao noggah”

Big Pizza: mnogo buke ni oko čega

Neki me komarac pečio za guzicu, pa sam rešio da promenim firmu kod koje naručujem picu

Principijelno govoreći, dopada mi se ideja firme Big Pizza u kojoj ne razmišljam o teritorijalnoj pripadnosti donosioca mi hrane. Pozovem broj, javlja se Asterisk centrala: dobilistebigpizzuovajrazgovormožebitisnimljemuskoroćevamsejavitiprvislobodanoperater. Baš tako, bez prekida i brzinom nešto sporije svetlosti. Već negde na poslednjem R sledi nastavak: Doblili ste Big Pizzu, da li prvi put naručujete? Da. Broj telefona…Ime i prezime… Adresa… Interfon… Šta naručujete… Da li želite još nešto… Vaših pola sata ističe u 19:23… Prijatno. wlEmoticon-plate.png

Nastavite sa čitanjem… “Big Pizza: mnogo buke ni oko čega”