Poreklo sujeverja

Zašto se petak 13. smatra nesrećnim danom? Zašto kuckamo u drvo “da zlo ne čuje” (babo, neko kuca)? Zašto smatramo srećom kada nas ptičica “počasti” po glavi? Poreklo ovih, i još 29 verovanja sada je konačno objašnjeno na jednom mestu.

Hm, nema onog zašto se prekrstimo kada vidimo račun za struju. Moguće je da ima neke veze sa ranim hrišćanima i JP “Elektroprivreda Judeje”.

Цивилизацијска лудајнача

Разлика између лудајначе и гибанице није само у пуњењу. Гибаница је јело, лудајнача је оргија.

Мада, као клинац нисам баш волео лудајначе. Да ли је било прејако за детиња чула, као што је случај и са келерабом и карфиолом у супи? Нисам их волео, сад их волим.

Или сам напросто те среће да моја госпоја кува много боље него моја покојна мати или баба? А она баш и није имала од кога да учи, у кувању је прилично самоука, метод распитивања, завиривања у рецепте (са све гуглањем као дисциплином), и вишегодишње емпиријске изградње одокативне интуиције. Мислим да је кључ у оном емпиријском, на упорном експериментисању и “што да не” приступу.

Што је кључна цивилизацијска разлика. Нешто налик помаку од занатског ка научном приступу. И нешто још јаче у позадини.

Nastavite sa čitanjem… “Цивилизацијска лудајнача”

Kako upropastiti film strave i užasa

Za nepoznavaoce termina “film strave i užasa” – dozvolite da prevedem  na staroslovenski: misli se na horor filmove.

Dakle, jeste li primetili šablon? Tinejdžer u prolazu čuje vrisak iz neke sablasne kuće za koju je mislio da je napuštena. Umesto da pozove policiju, ulazi da izvidi stvar… Klinac od deset godina se vozi biciklom po šumi. Čuje poziv iz šupljeg drveta i, naravno, uvlači se u tu šupljinu… Mladić iz velegrada se naseljava u ribarskom selu, kupuje brod iako nema iskustva, isplovljava na pučinu i pored upozorenja na nailazak bure… Bakica od sto pedeset godina sprema večeru čukununucima, začuje neko čegrtanje u podrumu, uzima iz vitrine protivavionski mitraljez koji joj je još Rambo III ostavio posle one scene sa helikopterom, žustro otvara vrata podruma i kaže “Pacovi, sad ću milosne majke da vam se…” i ne završi rečenicu, nego se skrndelja niz stepenice i prikoči čelom na ekser dužine 20 cm. U zadnjem planu vidimo nekog kako je šmugnuo pored prozora od podruma…

Čekaj malo: da li su svi stanovnici američkih gradova manjih od milion stanovnika baš toliki idioti? A da probamo ovako? Pazi sad:

Elem, kako da upropastite savršeno besprekorni scenario horor filma?

Nastavite sa čitanjem… “Kako upropastiti film strave i užasa”

Važno da je skupo: prilog za anatomiju kiča

Kič je moja omiljena poluistina, jer je jedina koju mogu brzo da prepoznam. Beše pretekla, međutim, još poneka dilema o kiču…

Ne može svaka mazarija da bude kič. Važno je da u rad bude uloženo mnogo besmislenog i skupog rada. Gobleni su najbolji mogući primer.U grupi oldwave, nedavno se dokačismo one kategorije muzičara koji čine zlo muzici tako što rasipaju svoje tehničko majstorstvo na potpuno promašene forme. Počelo je ovim primerom°, drugar se prisetio ovog komada od istog čoveka°, nakon čega sam ja, kroz nekoliko krugova u uzgrednoj raspravi sa ljudima koji celog života slušaju dobru muziku, došao do zaključka da je reč o jadniku koji je zalutao u muziku i da tu o virtuoznosti, mimo tehničke veštine, nema ama ni koliko crno ispod nokta.

(° Ne, nema priloga u obliku video-klipa. Ne pada mi na pamet da ga stavljam na Suštinu pasijansa. Link je dovoljan, kliknite na svoju odgovornost.)

Uto se u raspravi prisetismo brojnih primera drugorazrednih, neharizmatičnih muzičara koji su svoje karijere zasnovali na neznanju i ispraznom muzičkom ukusu većinske publike, kojoj povlađuju tako što joj serviraju rog za sveću posredstvom pompezne, preskupe scenske produkcije protiv koje ta publika ne želi da ulaže ni tračak racionalnog razmišljanja, jer “tako je jebeno teško razmišljati o svemu, pa zašto bismo razmišljali o ovome, kad je to tako lepo i blistavo”.

Što je, ujedno, jedna od školskih definicija kiča.

Nastavite sa čitanjem… “Važno da je skupo: prilog za anatomiju kiča”

The Daily Show with Stephen Colbert iliti Među nama

demokratija, bukvalno, upravljanje naroda. Termin je izveden iz grčkog dēmokratiā, koji je iskovan od dēmos (“narod”) i kratos (“upravljati”) sredinom petog veka pne, da ukaže na političke sisteme koji su tada postojali u nekim gčkim gradovima-državama, posebno Atini. Encyclopedia Britannica, internet izdanje

Svake nedelje od ponedeljka do četvrtka – ako Ognjen ne vozi bicikl, ne ide u bioskop, nije na rođendanu, ne kupuje poklon za rođendan, ako nije u parkiću ili shvatilistevećpoentu – od 19:00 do 20:45 eto mene pred malim ekranom TV prijemnika (zaista nije veliki za današnje standarde, jer dobrastara&prokletadaje katodna cev ugrađena u Siemensa nikako da crkne, a pre smrtnoga časa gospoja ni u ludilu neće da promišlja TV 2.0), priključenog na dnevnu dozu hrane za mozak – dr Haus, The Daily Show with Jon Stewart, i The Colbert Report.

Džon Stjuart razmišlja o Ivici Dačićustewartt

Nastavite sa čitanjem… “The Daily Show with Stephen Colbert iliti Među nama”

Музика за поподне: лажура

У канадској терминологији, ноћ три пса је таква страобална зимоћа, да никакве кабанице, ћебад и остало не помажу, него се човек покрије са три пса, да га греју. Зашто би неки рокери свој бенд назвали тако, немам појма.

А назвали су га. Ако су лагали мене…

За разлику од разних великана које споменемо и по више пута пре него што им дојади да се прегањају са шефовима шоу бизниса (па оду на тзв. Боље Место), ови Канађани су, како их памтим, остали скромни. Ниједном не знам име, не знам ко је на њих утицао, на кога су они утицали, можда на комшилук… и није ми ни битно.

Nastavite sa čitanjem… “Музика за поподне: лажура”

Salto kanjonale

Kad ne znate šta ćete sa starom Ponikom koja vam čuči na tavanu, možete da probate i sledeće: Winking smile

Novozelanđanin Kelly McGarry izveo je ovaj skok preko rupčage širine 22 metra pre neke dve nedelje u okviru takmičenja Red Bull Rampage 2013. Poduhvat iz perspektive publike možete pogledati na ovom linku. Ipak, osvojio je tek drugo mesto, iza ovog baje.

Iskreno pismo Ministarstvu odbrane: odBlokirani komentari ili O besu

„Emocije“, pisao je Aristotel (384–322 pne), „jesu sva ona osećanja koja tako menjaju ljude da utiču na njihova rasuđivanja, a koja su takođe pratioci bola ili uživanja. Takva su bes, sažaljenje, strah i slične, kao i njihove suprotnosti.“ Encyclopaedia Britannica, Internet izdanje.

Plač i otpor koje odojčad ispoljavaju prilikom oduzimanja omiljene igračke ili prekidanjem neke zanimljive aktivnosti mogu se nazvati bes. Encyclopaedia Britannica, Internet izdanje.

Po objavljivanju mog teksta Iskreno pismo Ministarstvu odbrane Suština Pasijansa je doživela do sada nezabeležen broj poseta – kako nas domaćin Dragan Grbić obaveštava, 3500 ljudi je u roku od tri dana pročitalo tekst. Razvila se i emotivna rasprava, koja je potvrdila gorenavedeno Aristotelovo mišljenje: kada je bes pokuljao, razum se povukao. I dok je pojedine komentatore bilo moguće „dozvati pameti“, drugi su potegli jedine argumente sa kojim se ne može raspravljati, a to su neobuzdan bes i pretnje nasiljem. Takvi komentari su, naravno, blokirani – ali ne i zaboravljeni. Ovaj tekst jeste odgovor svim ljudima koji su ikada pomislili (i koji će ikada pomisliti) da se besom i nasiljem može razrešiti bilo koja situacija.

Nastavite sa čitanjem… “Iskreno pismo Ministarstvu odbrane: odBlokirani komentari ili O besu”