Tesla, nauka i mi

Prekidača na zidu bi bilo i da nije bilo Tesle

Uvod

Netačno. I nepotrebno.Desetog jula 2013. godine navršeno je 157 godina od rođenja Nikole Tesle. Tim povodom se država nije oglašavala. No, na portalu Blog B92 osvanuo je skroman (sadržajem, nikako lucidnim naslovom) tekst Jelice Greganović Srećan rođendan Najvećem Sinu naših naroda! Kažem skroman jer tekst očigledno nije imao za cilj da gromopucateljno priča o Teslinim dostignućima, već da nas prosto podseti na Teslin rođendan. I to je dobro, i lepo, i potrebno. No, u oči upada kategorizacija teksta: BUDUĆNOST, NAUKA, ŽIVOT. Baš kao i za sve blogove, odabir kategorija, naravno, radi autor(ka). A Jelica Greganović jeste simpatična spisateljica lakog štiva, koja sa posebnom toplinom uspeva da prenese i uopšti dogodovštine njene višečlane porodice. Ne očekuje se od nje da razume specifičnog finese komplikovanog sveta nauke, niti se nad njenim bezazlenim (pomalo dečijim) entuzijazmom kojim spominje Teslu treba seiriti. Stoga sam joj u kratkom komentaru, bez želje da na Teslin rođendan ulazim u polemiku ili duboku analizu, i uz skromnu zahvalnicu Tesli na njegovim dostignućima, skrenuo pažnju da kategorija NAUKA nije primerena Teslinom radu. Na tu se primedbu, naravno, skupilo raznog sveta da mi neljubazno objasni kako mastim knjige i koješta, dok je sama autorka ostala srca kamenoga. Tako je jedna mala primedba dovela do javne demonstracije moje teze o nepristojnosti našeg društva, slabom šavu od koga počinje cepanje sloja civilizovanosti koji svi, u dubini duše, želimo da nosimo.

Na ovom sam, pak, mestu oslobođen potrebe da pričam pigeon Serbian, sporo i razgovetno. Stoga želim da kažem koju reč o tezi da prekidača na zidu ne bi bilo da nije bilo Tesle. I, takođe, o Tesli kao naučniku, i sledstveno tome, o nauci uopšte. Idemo obrnutim redom, pre svega da postavimo par temeljnih teza o nauci.

Nastavite sa čitanjem… “Tesla, nauka i mi”

Idi vidi ko je!

Bili 7 malih jarića i njihova mama. Jednog dana koza kaže jarićima:
– Ja odoh u prodavnicu, ako neko kuca, pitajte ga za šifru.
– A šifra će biti: Sisaj sisu!
To je čuo vuk sakriven iza ćoška, pa brže-bolje na vrata i zakuca. Jarići po dogovoru u pitaju:
– Koja je šifra?
– Sisaj sisu. – odgovara vuk.
– Sisaj k…c vuče, imamo špijunku!

Kako smo odmicali dalje, vrata su postajala sve čvršća, a otvori na njima sve manji...

Kako je civilizacija odmicala, tako su ljudi postajali sve nepoverljiviji jedni prema drugima, a iz vica s početka videli smo da je među životinjama nepoverenje još dublje. Evo, razmislite o tome kako su ulazi u pećine bili otvoreni, pa se kasnije na kuće postavljala drvena vrata, često s prozorčetom, i kako smo odmicali dalje, vrata su postajala sve čvršća, a otvori na njima sve manji. Jasno, kada god neko u nevreme pozvoni/pokuca na vaša vrata želite da znate ko je to sa druge strane. A da pri tome budete bezbedni. U tome nam pomaže sočivo, takozvano riblje oko, ovde iz nekog razloga, iako u patrijarhalnom okruženju, nazvano “špijunka“. A zašto je tako mnogo me zanima, međutim nisam našao pouzdan izvor. Ako neko ima odgovor neka ostavi u komentar. Hvala unapred.

Utovar nedeljom, 14. jul

Ovde sve mora naopako. U slučaju da nije, učinićemo da jeste. A ako već jeste, pravićemo se pametnijim nego što jesmo. Dva primera iz akademske sfere: zbog mesta dešavanja, strašnije je nego inače.

U slučaju da ne pohodite kojekakve domaće portale vesti, možda ste i omašili vest koja je najpre zazvonila kao vetrić promene u društvu: profesorka Filološkog fakulteta u Beogradu Rajna Dragićević je održala nesvakidašnji govor apsolventima sa katedre srpskog jezika. Izvesno ponesena momentom, štogod je prenaglasila uticaj profesora srpskog jezika na celokupno društvo (kamo te lepe sreće), ali računam – u motivacionim govorima je dozvoljeno i to.

Ali ne i u Srbiji.

Kada bi pamet mogla da se sipa, ala bismo svi bili pametni!Posle prvog udara iznenađenja, počeli su da se javljaju ljudi koji su brže-bolje osudili taj govor, nazivajući ga primerom elitizma i snobizma, a bilo je čak i težih reči. Eto, profesorki je zamereno to što je od mladih akademaca s pravom očekivala da pročitaju ponešto između redova i da nađu svoje mesto u društvu koje već četvrt veka nastupa isključivo sa pozicije osude pameti. Eto, neko se dosetio da biti profesor srpskog jezika nije probitačno zanimanje u Vankuveru i Torontu, pa je našao da je sirota Rajna sve to pričala zato što je uvređena zbog nedostajuće šanse. Na stranu reakcije iz navijačkog miljea, gde se trenutak razmišljanja smatra slabošću, po kojima se sarkastično i prenaglašeno ponavljaju teze kako je “sramota biti kapitalista i imati stan”.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 14. jul”

Kad slep čovek crta

Jena od najdegutantnijih stvari koje sam u životu pročitao beše deo jednog davnog intervjua sa Stivijenm Vonderom, gde su uspeli da ga nateraju da opiše nekoliko boja (čovek je slep od rođenja). A nedavno sam natrčao na ovo. I sad ne znam kako da se postavim: ovo je ili još degutantnije ili je – genijalno.

Očigledno, čovek se dobro zabavlja, pogotovo kad crta autoportret i zevzeči se na svoj račun. No, možda niste znali: Tommy Edison je zvezda na jutjubu.