Moraš biti dovoljno lud ako si naumio da te spaze drugi.
I, kao što rekoh: moraš biti dovoljno lud da bi uopšte došao do koncepta kačenja na londonski double decker.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Moraš biti dovoljno lud ako si naumio da te spaze drugi.
I, kao što rekoh: moraš biti dovoljno lud da bi uopšte došao do koncepta kačenja na londonski double decker.
Naučite nešto korisno. Valjaće vam.
Nije da nije, ovo su naučili od Kineza.
Cecine cice jesu, Obradovićev obraz nije

Bila jednom jedna zemlja u kojoj su fakulteti formirani kao naučni instituti sa studentskim robljem, a ne kao ustanove za obrazovanje. Zašto je tako bilo, duga je i tužna i istinita priča o doktorima nauka koji žiletom isecaju članke iz internih periodika da ih drugi ne bi čitali; prevode knjige pa ih potpisuju kao svoje; javno traže Nobelove nagrade za naučnike koji članak napisali nisu. Novopečeni su diplomci, baza profesora osnovnih i srednjih škola, postajali vremenom sve neobrazovaniji. Stoga nisu mogli da prenose znanje, jer ga nisu imali. Ministarstvo prosvete je, kao i svaka druga birokratija, u svoje redove pažljivo dovodilo samo ubedljivo najsigurnije najnesposobnije, sve dok nije došlo do (željenog) stanja u kome je uverljivo sposobno da čini baš ništa (postojiš, ali svi, pa i ti sam, očekuju od tebe samo jedno veliko baš ništa). No, društvo je siromašilo, ljudi su počeli da žive sve manje pristojno, pa su polako i sami postajali sve više nepristojni.
Nastavite sa čitanjem… “Nepristojnost kao darvinovska neminovnost”
…A ti elementi su, dakako, ljudi.
Ovo jeste reklama, ali ćete odgledati bez treptaja oka: varijacija Goldbergove mašine koja je usklađena sa ekstremnim sportovima.
(predlažem da uključite HD i raširite sliku preko celog ekrana.)
Na stranu što je ovo idealna prilika za jednu poruku lične prirode: f**k you, Coca Cola!
Je li to jedan čovek? Jesu li to svi? Ima li još pomoći?
Danas se navršava 130 godina od rođenja Franca Kafke (1883 – 1924), jednog od najvećih književnika dvadesetog veka, čoveka koji je razumeo strahotu represije društva nad pojedincem i koji ju je opisao bolje nego što je to ikome drugom uspelo.

U slavu velikog pisca, prisećamo se kraja njegovog najpoznatijeg romana. “Proces” je nedovršeni roman, jedno od Kafkinih dela koja su objavljena zahvaljujući odluci Maksa Broda da ne ispuni amanet svog prijatelja: odbio je da spali Kafkine rukopise, nego ih je objavio.
Jeste li ikad poželeli da budete nevidljivi? Znate ono – niko vas ne vidi, možete da radite šta hoćete, ti fazoni… Da li je baš tako? Hajde da preispitamo šta se tu dešava.
I šta sad mislite?
Nisam sklon podsmevanju niti mislim da je to vrsta humora koja je vredna propagande i pažnje. Međutim, okolnosti pod kojima ovaj snimak dobija smisao se mogu naći i u zoni rasprave o postojanju sudbine. Pazi sad:
Rečju, barem polovina vas će tokom gledanja ovog snimka pomisliti na ono što i jeste bio krajnji ishod ovog manevrisanja. Bio je viđen za to, pa to ti je.
Da l iste ljubitelj vožnje bicikla? Kad sma bio klinac, sanjao sam da vozim što brže, vozio trotoarima neasfaltiranih ulica Kikinde k’o muva bez glave i osećao vetar na licu od lude vožnje u kojoj sam uživao dok su komšije psovale za mnom. Reklo bi se da ću postati bajker. To me je posle prošlo (i pravo da velim, nije mi krivo zbog toga).
Neke ljude nije prošlo, poput ovih.
Šta ćeš. Nekome nije dovoljno to što ima.
Imamo vlast kakvu zaslužujemo. I tačka.
Posle mesec i po dana, po završetku karantin-posla, odlučih da usmerim pažnju na dnevne vesti – i imam šta da vidim, kuku si ga meni. Postalo je moderno okretati teze o javašluku i podvoditi objašnjenja na najjednostavnija, onakva koja se lako razumeju i kojima neko pokušava da zametne trag sopstvenoj slabosti u procesu razmišljanja. Ne mogu da istrpim to što krijemo svoju glupost samo zato što je neki ministar nemoralna ličnost. Objasniću vam u tri slučaja.
Slučaj prvi: zamena teza. U nekoj FB grupi sam video kako je na testu male mature iz srpskog (da, baš na tom testu) podvučen odgovor gde se reč “ne” piše spojeno uz glagol i to je bio tačan odgovor. Prebrojao sam oko dvadeset replika zgražavanja i psovanja na tu vest, a onda sam upitao “Izvinite, a šta je bilo pitanje? Da nije zadatak bio da se podvuče netačna upotreba reči ‘ne’?”. Odjednom – nema više reakcija posle moje poruke. Posle nekoliko sati, javlja se neko i veli da je proverio test: jeste, upravo je to bio zadatak. Niko, ali niko od onih pljuvača nije našao za shodno da javno preispita svoje ponašanje. Da li je tom ponašanju kriv Šumenko? Ne, nije: njegove krivice su brojne, neke i spektakularne, ali ovo nije bio njegov trenutak sranja. Da li će bukači pokušati da prikriju svoje glupavo ponašanje izvrtanjem teze? Da, hoće.
Evo kako je to radio Timoti Džon Bajford šest meseci pre ekipe “Montija Pajtona” i sedam godina pre “Nevena”:
Genije. Ništa drugo nego – genije.