Moram ponekad da iskušavam vaš prag tolerancije… Ovaj je zajeb’o i onog Gonza iz Muppeta… Lele, brate, pazi sad:
(Samo tetki da odnesem lek…)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Moram ponekad da iskušavam vaš prag tolerancije… Ovaj je zajeb’o i onog Gonza iz Muppeta… Lele, brate, pazi sad:
(Samo tetki da odnesem lek…)
Danas je svet napustio čovek koga su nazvali “Father of the Load”. Međutim, pre nego galamu, Jim Marshall je svojim pojačalom prvi dao dušu zvuku gitare…
Jimi Hendrix, najveći gitarista rock’n’rolla, govorio je da mu trebaju samo tri stvari u životu: Fender Stratocaster, Marshall pojačalo i komad žice između njih. Zvuk koji se dobijao prostom vezom legendarne gitare i legendarnog pojačala predstavlja jedan od temelja zvuka rock’n’rolla.
Tih šezdesetih godina u Velikoj Britaniji, potražnja za opremom za elektrifikovane bendove naglo je porasla, ali pojačala su i dalje bile veoma skupa. Jim Marshall je imao prodavnicu opreme za muzičare i primetio je da nedostaje valjana alternativa za klince sa plićim džepom. Odlučio je da napravi pojačalo koje je jeftinije od Fender Bassman kombinacije, te je krenuo u istraživanje. U šestoj iteraciji sopstvenog pojačala, došao je do onoga što je i sam nazvao the Marshall sound. Nije se dopalo samo njemu: nekoliko prototipova je privuklo pažnju i kompanija Marshall Amplification je osnovana 1962. godine.
Možeš misliti, pomislićete, danas bezmalo svaki dom ima ponekog kućnog ljubimca, pa taman to bila i ribica ili papagajčić. E, ali gledaj ovo!…
Ne znam koliko košta održavanje Džesike, ali primećujem da njen instikt za hedonizam radi besprekorno. ![]()
Pratite pažljivo šta radi ovaj mali kivi. Nećete odmah razumeti zašto je to tako, ali sve postaje jasno u jednom času.
To li je ono što kažu da se najiskrenija strast može osetiti samo jednom u životu…
(Köszönöm szépen Irma)
Znate li za onu pomalo ružnu, a svakako tešku ocenu da neki ljudi ne zaslužuju pravo da budu roditelji? Savremena neurologija nas podučava da postoje i materijalni dokazi da mnogi od nas upropašćuju rođenu decu pod izgovorom da im žele najbolje.
Dugo se kanim da postavim ovo na Suštinu pasijansa. Ne zato što je neprimereno – naprotiv! Nego zato što osećam strahovitu potrebu da dam komentar o nečemu o čemu nisam kompetentan kao stručnjak, ali jesam kompetentan kao roditelj. Doduše, ja kao roditelj danas imam druge brige nego one o kojima se ovde govori, jer Ana je već student i po mnogo kom kriterijumu zrelija od ljudi daleko starijih od nje.
Tiče se problema uspostavljanja obrasca pravilnog mentalnog razvoja naše dece. Tiče se, izvinite na rečniku, sranja koje nazivamo vaspitanjem i još većeg sranja koje nazivamo obrazovanjem. Tiče se činjenice da propadanje ove nacije ima institucionalno pokriće u onome što radimo rođenoj deci od najranijih dana, dok cementnu glazuru zatupljivanju koje je generisano u porodici daju institucije.
Zamoliću vas da odvojite 40 minuta svog dragocenog vremena i pogledate predavanje u prilogu. To bi moglo biti nešto od najvažnijeg što ste videli u poslednje vreme.
Nastavite sa čitanjem… “O sprečavanju pravilnog razvoja naše dece”
Najzad im je uspelo.
Leonardo da Vinči bi se možda pljesnuo po čelu kada bi video ovo.
[EDIT, istog dana oko 10:30]
Da, Leonardo bi se pljesnuo po čelu, ali iz drugih razloga: po sredi je prevara. Da pratim medije kao što ih ne pratim (neću da trošim živce na budale dok ne prošu izbori), primetio bih da je još pre dvanaest dana objavljen demanti.
Eto, naučili smo nešto. Sad, malo mi je krivo što je izgubljena i ona poenta između redova, ali šta da se radi, izgleda da je tako moralo da bude.
Citat dana potiče od jednog od (barem) trojice koji imaju isto ime, a mogli su da kažu to što je rečeno. Što se tiče pravog izvora, ostaviću vas u blaženom neznanju, istom onom u kome ja uživam ove trenutke.
Istorija nas poučava da su oni ljudi koji menjaju svet
uvek ludaci, sve dok ne ispadnu u pravu,
a potom postaju geniji.
John Eliot
Majmun radi što majmun vidi!
Pazi čitam pre neki dan neki tekst. Ma, pusti, bre, mor’o sam. Smorio se u busu kô đak generacije na raspustu, zaglavili negde kod Slavije. Neki tip čit’o neke novine, pa sam mu i ja čit’o preko ramena. U tom tekstu ima fora što su ispitivali nekih pet majmuna, šimpanze, gorile, ormagutane, tak’e neke i stavili u kavez, a na vrhu kaveza stavili bananu. E, ali pazi, stavili je kao na neku šipku ali tako da samo jedan može da dođe do nje. Ono kao da ne mogu dva majmuna u isto vreme da je dohvate. I sad kad jedan krene po bananu, on je i uzme, ali ovu četvoricu dole poliju sa ‘ladnom vodom.
E, al’ fora je kad stave novu bananu, onda krene tuča ko će po nju. I sad pazi, ako neko i krene po nju, ovi drugi ga ne puštaju, jer znaju da će da popiju ‘ladan tuš. I sad posle nekoliko banana i polevanja majmuni su provalili foru da je najbolje da niko ne ide po nju. E, al’ pazi, kad su se svi majmuni naučili na to, oni izvade jednog majmuna i ubace nekog novog majmuna, koji odnah navali na bananu kô ćelav na češalj. I sad pazi foru, kako on krene po nju, tako ga ovi ostali zaustave i pokažu mu od kog drveta se pravi Pinokio, a on ne zna pojma što ga lemaju. I da ne bi više dobijao batine, on odluči da ne ide po bananu. E, al’ ovi sada zamene još jednog majmuna nekim novim i sad i ovaj novi ‘oće bananu, ali mu ovi ne daju. Pazi i onaj prvi novi i ovi ostali stari majmuni ga lemaju, a ovaj najnoviji ne zna zašto. I tako ovi u tim fazama zamene sve stare majmune i ubace nove, i nijedan novi majmun ne ide po bananu, a ako i krene popije batine od ostalih, a niko ne zna zašto, ej!
Naravno da znamo da su golubovi u rukavima i nišama tog fraka, nije problem da se objasni. Nego je problem da se primeti…
Jedino… Ne kapiram sklonost ovih koji režiraju takve priredbe da se služe maksimalno iritirajućim audio-isečcima. Jedino mogu da pretpostavim da je to sve zasnovano na sindromu tesnih cipela: kad prestane izvedba, prestane i muzika i tada se gledalac oseća duplo dobro.
Neću valjda u šetnju! Ili nedajbože u krevet!
Obožavam kad teniseri dugo raspaljuju lopticu. Volim te duge mečeve. Pratim već dugo i nikad nije bilo dobro kao sad. Ranije su sve nešto igrali na servis i tehniku, a sad na snagu i kondiciju. To volim. Mečevi su nekad trajali sitno, kratko, a sad lepo brate uživaš satima. Zavalim se u dnevnoj sobi i šest sati tenisa i uživanja.