Da vas priupitam nešto: koliko je potrebno da traje film da bi postao remek-delo?
Kako stoje stvari, dovoljne su četrdeset dve sekunde.
Pozdrav filmadžijama i svima onima koji to žele da postanu.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Da vas priupitam nešto: koliko je potrebno da traje film da bi postao remek-delo?
Kako stoje stvari, dovoljne su četrdeset dve sekunde.
Pozdrav filmadžijama i svima onima koji to žele da postanu.
Da li prisustvo nauke umanjuje magiju opisivanja sveta oko nas? Ovaj šašavi govornik na konferenciji TED ne samo da tvrdi suprotno, nego to i dokazuje svojim sjajnim predavanjem.
Robin Ince nam skreće pažnju da ne morate gubiti na racionalnosti da biste uživali u lepoti oko sebe. Sam veli da mu se javljaju ljudi koji imaju pritužbe na radio-emisiju koju on vodi na kanalu BBC 4, a čiji naslov je “The Infinite Monkey Cage” (“Beskonačni kavez za majmune“), izlažući potpuno neverovatne teze kao što beše ona o nazivu emisije koji propagira vivisekciju. Drugi, pak, nalaze za shodno da se žale što svojim racionalističkim pristupom potpuno ubija magiju. Bila je to provokacija na koju Mr Ince nije mogao da podnese.
I tako je nastalo ovo predavanje. Osobe koje imaju problema sa engleskim neka ne brinu: ovo predavanje ima titl na srpskom.
Na stranu komedijaško ponašanje (koje, priznajte, drži pažnju sve vreme): na ovom jezgrovitom predavanju su izrečene mnoge ozbiljne teze. A ima i korisnih, poput kvantno-demagoškog metoda za objašnjavanje razloga za nered u kući… ![]()
Uzgred: peta sezona emisije “The Infinite Monkey Cage” je započela pre oko dve nedelje. Podsetičću vas da BBC ne produžuje život emisijama po inerciji: preživljavaju samo one koje vrede, a preispitivanje je neprekidno. Isprobajte podcast te emisije.
(Via)
… a mnogo voli.
Vidi vako. Nabaviš Champioship Manager. U stvari Football Manager. U stvari Champ… E, jebomečvorak ako znam. Koja sam ja budala. Nema veze. E, fora je što sam ga uzo jer su ga falili da ima sve te timove sveta, sve igrače. Saso mange. Šesta norveška liga, druga srpska,… Sve, te fore, bre. I sad odeš u kladionicu i nađeš neke levate, neke parove za koje niko nikad nije čuo. Svega toga ima u kladionici. Fora je da bude dobra kvota. Evo, na primer ovaj Castel di Sangro, nkdčuo. I ovaj drugi, Salernitana, njega kao znam. E, i pustiš ih na kompu u ovom menadžeru da se rokaju. Pazi, ne treba da igraš utakmicu ono ko klinci kad drkaju one džojstike, štaveć. Samo pustiš da se igra utakmica. U tome je fora. To traje minudva. Fora je sad u tome što su ovi nabiflali sve prave igrače, sve njihove fore, šta znaju, kolko je brz, kako ševa, skače, ono igra glavom i to. Utegli su sve ko fiću za tehnički. I pustiš da igraju. Ne jednom. Pustiš des puta. Sto puta. To je malo smor. Ko deda-Mraz u proleće, jebote. Moraš stalno da klikćeš ono again. E, ali fora je da staviš ko je domaćin, a ko igra u gostima. I to ima veze. I onda vidiš koji od njih pobeđuje. I na njega se onda kladiš. E, i tako vežeš dva-tri para i sve ti se to množi, sve te kvote. Brate, pa šta misliš odakle meni repa za letovanje.
Dakle, eksperiment proglašavam uspelim. Bilo je svega, veoma primamljivih podmićivanja, prepisivanja, sprdanja, odličnih ideja. Primetio sam nekoliko stvari, pa da ih ovde popišem:
Dakle, možemo zaključiti:
Toliko o eksperimentu. A sada, malo slobodnije o predmetu eksperimenta, i razlozima za eksperiment. Nastavite sa čitanjem… “Ko je on – epilog”
Kako biste definisali momenat? Da ne kažem – trenutak? Šta je to? Kako ćete opisati to trajanje? Will Hoffman je dao svoj odgovor na način koji je njegov izraz: filmskim jezikom.
Drage filmadžije i oni koji želite to da postanete: tako se to radi.
Pet pitanja na koja treba da odgovori (svaki) novinarski prilog su:
– ko?
– šta?
– gde?
– kada?
– zašto?
Četiri osnovna uslova koja treba da zadovolji (svaka) reklama/reklamna kampanja:
– da skrene pažnju,
– da izazove želju,
– da pozove na akciju,
– da zadovolji interes.
Tačnije, kroz sto miliona godina…
Malo nauke: šta će vam faliti? Pa još malo Debisija da začini sliku.
Ne mogu da se ne zapitam: hoćemo li se upetljati u ove promene? Suviše se vulgarno ophodimo prema materijalnim artefaktima kao što su gradovi i infrastuktura: poželećemo da ih sačuvamo po svaku cenu. A sto miliona godina je sasvim dovoljno vremena da smislimo neko kapitalno sranje koje će sprečiti prirodu da čini po svom.
Na današnji dan pre 98 godina, počela je sa radom prva proizvodna linija u današnjem smislu te reči. Bilo je to u kompaniji Ford Motor Company u Detroitu, na sklapanju čuvenog modela Ford T.
Dakle, počelo je ovako… Možete dobiti bilo koju boju, dok god je crna… Kako god, Henry Ford je dobro plaćao – pet dolara na dan, što je bila premija u to vreme – i smanjio radno vreme na osam sati, što je omogućilo rad u tri smene i neprekidnu proizvodnju. Troškovi su smanjeni, pa je i cena auta bila manja – i to je dovelo do neverovatno dobre prodaje. Sve ostalo je istorija…
Žurka… Hm, neki će se možda i setiti. To je ono kad se družiš sa grupom ljudi u nečijem stanu ili u kafiću, BEZ računara, BEZ mobilnih telefona. E sad, postoje varijeteti. Ponekad, pre trideset godina, kada zima udari, sedeli smo po kafanama tokom dugih večeri i zabavljali jedni druge. Beše tamo i ovakvih smicalica.
Zbog trika sa dve šibice i novčićem koji ćete ovde videti, kupovao sam šibice iako sam imao upaljač…
Juče je predstavljena knjiga Žarka Lauševića, autobiografska ispovest o životu koji to nije. To je potresna epizoda sveta oko nas koja pokazuje koliko smo nezreli.
A sve ostalo neka kaže on.
Koja bi to kazna bila veća od one koju je taj tužni čovek sam sebi odredio?