Groteska prvog reda

Mala beleška o prepisci koju sam vodio ovog popodneva sa provajderom svojih domena.

– * –

Zašto? O, zašto? Zašto, zašto? Zašto?Zdravo,

Ja sam vaš nezadovoljni klijent pod brojem XXxx-xx-xx-xx i  koji zahteva objašnjenje za nedostupnost email naloga na domenima drgrba.info i praktikum.rs u trajanju koje je upravo premašilo 24 sata.

Tako dug prekid rada mail naloga je apsolutno neprihvatljiv. Šta mislite da preduzmete tim povodom?

Pozdrav,
Dragan Grbić

– * –

Odgovor je stigao odmah:

– * –

Ključ ovog sefa ćete naći u sefu.Delivery to the following recipient failed permanently:

info@loopia.rs

Technical details of permanent failure:

Google tried to deliver your message, but it was rejected by the recipient domain. We recommend contacting the other email provider for further information about the cause of this error. The error that the other server returned was: 553 553 sorry, relaying denied from your location [xx.xxx.xx.xx] (#5.7.1) (state 14).

– * –

Kikiriki, badem, prdnem pa ti dademSimpatično rešenje: ne dozvoljavamo vam da nam pošaljete mail sa domena koji mi ne hostujemo. Pošaljite nam mail sa domena koji mi hostujemo… A? Šta? Aha… Šta ćete, život je takav.

Da, mogao sam i telefonom, pa čak i besplatnim. Loopia ima tehničku podršku radnim danima od devet do pet, pod uslovim da nisu negde na pauzi. Međutim, osećam da bih danas premašio norme uljudnog ponašanja, i to čak i po mom sopstvenom kriterijumu uljudnosti, onom koji podrazumeva prostor za škrgutanje zubima.

Bajkerska egzibicija

Pazi ovako: bajkeri me iritiraju do besa. Očekuju da im prepustim pravo na putu koje je na neki volšebni način, verovatno kupovinom motora, postale veće nego moje pravo na tom istom putu u isto vreme. A drugi razlog mog animoziteta je taj što su oni prva društvena grupa koju sam prepoznao kao sklonu da svoje bavljenje prezentuje svetu kao ideologiju. Prema takvima nemam ni razumevanja ni samilosti.

Međutim, ovo je fenomenalno.

Sad, na stranu upropašćavanje dobre predstave lošom koreografijom. Toliko se može oprostiti kreatorima ovog video zapisa; tehnika snimanja je izvanredna koliko i sam nastup ovog lika.

Lekcije iz redovanja

Red, ili niz, kažu knjige, je uređeni skup koji podleže određenim pravilima. Ovaj tekst je inspirisan organizatorima redova koji očigledno knjige ne čitaju, a napisan je u čast bezveznog jubileja, dvadesete godišnjice mog samostalnog čekanja po redovima.

Opšta teorija čekanja

Generalni sekretar SE Torbjorn Jagland kaže da su reforme u Srbiji impresivne.

„Smatramo da će 2010. godina biti izuzetno važna za proces evropskih integracija celog regiona. Takođe, verujemo da će Evropska unija uvažiti naše napore koje ulažemo u cilju približavanja EU i da će, u skladu sa tim, Srbija u najkraćem roku steći status kandidata za članstvo u EU“, istakao je premijer Cvetković.

Generalni sekretar SE je rekao i da je Srbija učinila mnogo u oblasti evropskih integracija i da je na putu da postane faktor stabilnosti na Balkanu, naglašavajući da SE sa posebnom pažnjom prati sva politička i druga zbivanja u Srbiji…

Redovanje kao sociološki fenomen: obratite pažnju na mikro grupisanje i odbrambene poze samaca.

Čekanje nad čekanjima, čekanje prvo

„Celog života, od prve lične karte, svaki put za dokumenta čekam po tri sata. Nekad se čekalo po hodnicima, pa je bilo zagušljivo. Ovo je čekanje napolju, malo pada kiša, ali je prijatno. Bar se nećemo ugušiti.“

„Ja imam dva sina, jedan sedam, drugi tri godine. Ne brinite, svi sinovi padaju na glavu. Moj stariji je počeo sa 8 meseci. Očvrsne lobanja tokom vremena, prestanemo da brojimo masnice i čvoruge. Nema tu odbrane. Teže je kasnije, kad napune 2-3 godine. Tada te bude u 5 ujutru – Mama hoću crtani; hoću smoki; da piškim; žedan sam. Kakva crna privatnost, spasilo bi me da neko radi video nadzor moje dece…“

„Mi smo sinoć – ili se to zove jutros? -došli iz grada. Popiješ guaranu, onda nije problem.“

„Ljudi! Primaće se 30 zahteva, ne vredi da čekate. Idite kući. Niko vas neće prozivati po vašem spisku, to je interni spisak. Idite kući.“

Nastavite sa čitanjem… “Lekcije iz redovanja”

Najsugestivnije fotografije protekle godine

Kako kročimo u decembar, tak okrenu predstavljanja raznih izabranih sadržaja: te najbolje, te najjače, te najviše, te ovo naj, te ono naj. A godina još nije ni istekla…

Trik je u tome što je to stara urednička navika: sadržaj mora da se spremi 30-40 dana pre krajnjeg roka kako bi svi u procesu mogli da stignu da završe svoj deo posla. No, tehnologije su učinile da za ono za šta su nekad trebali sati, sad su potrebni minuti, pa toliko raniji rokovi gube smisao. Moć navike čini svoje: već su počeli da nas bombarduju takvim prikazima. Pa dobro, šta je, tu je.

Svet u 2011 - ništa sem nasilja. Kolaž je napravljen od fotki maznutih sa portala buzzfeed.com.

Jedan od prvih takvih prikaza sam jutros našao na portalu buzzfeed.com: tamo je pre tri dana osvanuo izbor od 45 najmoćnijih fotografija. Ajd’ sad, anglocentrični pogled na svet nije omanuo, ali pređite preko toga: ima i veoma vrednog materijala.

Međutim, obratite pažnju na temu koja dominira. Izeš takvu godinu. Srećom, i dalje ima revnosnih čuvara reda koji smiruju svirepe studente koji traže, zamislite, nekakva prava.

Časopis LIFE: 75 godina

Jedan od ključnih svetskih časopisa obeležava značajan jubilej. Zavirujemo u dve veoma posebne foto-galerije koje su upriličene tim povodom.

Dospeti na naslovnu strani časopisa LIFE bila je stvar prestiža. Ameri su tih godina bili opsednuti Titovim "ne" Staljinu.LIFE je časopis posebnog senzibiliteta. Kao jedno od ključnih glasila koje beleže rast modernog sveta, taj američki časopis je dostigao visoki ugled tekstom i fotografijom. Tekstovima neću da se bavim, jer je to tema podložna iskrivljenjima. Ali – fotografije… Znam samo za još jedan časopis koji održava kriterijum dokumentarne fotografije na tom nivou, pogodite koji… I moram da primetim: National Geographic i LIFE nisu konkurencija. To su dva komplementarna pogleda na svet; gledate li iz obe vizure, videćete više. Možda i bolje, to već ne mogu da ocenim.

Kako god, sajt časopisa LIFE je zanimljivo mesto na kome možete provesti mnogo vremena u pregledu sadržaja. Jedino da vas upozorim, kad mene već nije niko: turite neki alarm ili unapred smislite neki ubedljiv način da prekinete boravak tamo. Ako se zaboravite kao ja pre neko veče, provešćete na sajtu nekoliko sati, ne trepnuvši.

Ovih dana, LIFE obeležava 75 godina postojanja. Tim povodom, organizovani su razni sadržaji na sajtu, među kojima vam skrećem pažnju na (zasad) dve foto-galerije od kojih zastaje dah i koje golicaju maštu i više nego što podsećaju na prošlost.

Nastavite sa čitanjem… “Časopis LIFE: 75 godina”

Kako sam zamrzeo supu sa knedlama

Znate kako stvari funkcionišu: dete se rodi, opšta sreća i veselje, i uvek se nekako nađe zgodni mali disk pun mrzova sa dečijim pesmama…

Mame se, jel’te, u tehniku ne razumeju (i uglavnom su nezadovoljne narastajućom bujicom kablova), pa tate preuzmu na sebe (a teško im nije) baktanje sa DVD plejerima, nedostajućim utičnicama i normalizacijom jačine zvuka. Sve to nekako legne, i dođe trenutak kada se muzika počne i puštati čedu, ljubi ga taja.

Sve počinje idilično, mama je najbolja mama na svetu, dooobro; baka je topla k’o sunca zrake, jeeeeste; deka kupuje sladoled, e to je korisno znati, još jednom da pustimo za svaki slučaj… ah, evo i tate:

Jednog dana srećni tata petao
sa pilićima svojim prvi put prošetao
pravio se važan, krilima je lupao
pa u bunar upao i sav se okupao…

Ček, ček. Ovo nije u redu. Svi su divni, a tata je trapava andrmolja. Nema veze, gutam knedle, kako lepo podriguje sunce tatino, slušamo dalje. Žirafa je bolesna, što je bolje od miša sa džipom (RIP), eto ga bumbar Đerzelez, slon telefonira, telefon slonira. Konačno, ponovo tata:

Jednog dana rešio moj tata
Za rođendan da mi kupi brata

Štaaaa? Kakav je ovo trafiking? Gutam knedle, ajoj, pa nije kraj:

Pitao je u dućanu gde prodaju suvu hranu
i kupus iz Srema, ali rekli su mu: „Nema.“

Kuku, pa ovaj je em kriminalac em idiot. Gutam knedle, obliva me znoj, hajd’ nekako se smirujem, druga su tada vremena bila, objasnićemo detetu čim ga presvučemo sto prvi put iznenada. Ene, Branko Kockica, bluz o kruženju vode u prirodi, odlično – gitarista čak zvuči kao Rajko Kojić… Aha, opet Dragan Laković:

Ali ne mogu to da prebolim
Tata me bije a ja ga volim

Moliiiim? DOS-TA!

Stara ljubav pala u zapećak: knedle

Užas, narode moj. Tako učimo decu, i to na nesvesnom nivou: mi tate služimo deci samo za sprdnju, doduše tek u pauzama batinanja, koje valjda služi da bismo sakrili koji smo kreteni, od života operisani. Što je najgore, primećujem da stvari idu baš u tom smeru: slatko moje dete svako malo ljupko kaže „Šašavi tata“, a svi se smeju „Juuu, kako je pametan“; kad mu duša spava pa treba samo da spusti glavu na jastuk, a on neće pa neće, pa je nervozan kao leptir, ko će da drekne „Spavanje!“, tata, naravno; kad se igramo „majmun vidi, majmun radi“ tata, 190 cm dugačak za Survival potrebe, pokazuje kako se zmija kreće svojim tiiiilom.

I to vam je to: kome treba supa sa knedlama pored ovakvog života?

Majmunisanje, jedinica “gorila”

Ovo je možda zgodno kao PR metoda, ali primenjena etika je na granici prihvatljive.

Sad, na stranu to što izgleda da niko nije ukapirao da ga prave budalom, nego mi stvarno nije jasno zašto u nekom času nisu razotkrili svoj identitet. Tako bi ova zajebancija došla na svoje i niko ne bi ostao uvređen nakon što sazna za to.

Ćiju, ćiju! Tup!

Ne, ovo nije osvrt na seriju “Ptice umiru pevajući”. Ovo je osvrt na socijalni eksperiment koji je u toku i koji pokazuje bolje rezultate nego što sam se nadao.

Natera mene Steva na Ćijukalicu, a to je ispalo tako samo zato što je Steva jedan od onih koji umeju da urade ono što ispričaju, za razliku od onih koji predstavljaju njegov esnaf u raznim kvazimasonskom udruženjima. Šta ću, ajde-de, privolim se tako. Ajd’ da i tamo oglašavam šta se zbiva na blogu.

Za nedelju dana nakupim žestok broj od sedmoro onih koji me prate. Od toga, tu su i trojica za koje znam da već prate RSS feed Suštine pasijansa, tako da nema neke vajde, mislim ja tako. Neka ih je pedeset do Nove godine, pomislio sam, ali neće biti. A Steva, dripac, prati šta se dešava, pa me savetuje: ne može to tako, nije to monolog, to je dijalog, prati druge, ćijuči i tuđe sadržaje.

Kako izgleda prosečan ćijuk. Jedino što je domet tih net-ćijukanja dalji. I smrde.E, pa pazi da ne bih, jebote. Ja blogujem da bih pisao, a ne da bih vukao druge za rukav da čitaju. Oglasiću neku aktivnost, pa neka se pruži do kraja sveta. I šta onda? Šta ako dođe do hiljadu ljudi? Većina najviše reaguje samo na gluposti, na video klipove, na muziku ponekad i to je to. Manjina je ona koja čita, a tek deo te manjine ume da čita između redova. Ćijukalica neće pomoći. Istina, moje pisanje je takvo da ponekad zahteva neki maleni napor mišljenja; neki taj napor ni ne primete, a neki ne bi uspeli ni kada bi se napeli kao kad tvrdo seru. A takvima rezultat bude u istom rangu, pa ne znam zašto bih težio tome. Odavno znam da mi više znači pedeset onih koji misle svojom glavom od pet hiljada ovaca. Ovce baš i nije neki kunst prikupiti u tor. A još pedeset mislećih neću naći na Ćijukalici. Ili hoću, ali kako da se ja jedan razlikujem od svih drugih? Nikako. Dakle, bio sam uvaljen u prostor za trošenje više vremena. A meni treba prostor za trošenje manje vremena. Vreme je bilo da preispitam šta ću dalje.

Tada je Steva rekao ključnu rečenicu koja je dovela do zanimljivog  eksperimenta.

Nastavite sa čitanjem… “Ćiju, ćiju! Tup!”

Utovar nedeljom, 4. decembar

Pa dobro, kakvo je to pitanje? Naravno da ovo prikupljam cele nedelje.

U ponedeljak je umro Tonči Provala. Za njegova vakta sam prvi put u životu uštedeo neke pare. Posle njega, ušteđene pare sam potrošio na bakaluk. Tako da se sve svodi na perpetuum mobile: nemanje je večita kretnja.

– * –

Intro na Ćijukalici:

Ja ne svetlim. Ja sevam.

– * –

Tekst na fejZbuku:

Projekt Menadžer – osoba koja misli da devet žena može napraviti jednu bebu za mesec dana.

– * –

Čiji, veliš?Citat nobelovca Daniela Kahnemana iz knjige “Thinking, fast and slow“:

Pouzdan način da navedete druge da veruju u izmišljotine jeste često ponavljanje. Osećaj prepoznavanja se ne može lako razlikovati od istine.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 4. decembar”