Balada o bilo kom javnom preduzeću, koja od čitalaca očekuje da razmisle i odgovore na jedno jednostavno pitanje

Don’t you ever ask them why, if they told you, you would cry

Bilo jednom jedno, bilo koje, javno preduzeće. Ali, pre svega, znate li šta je to javno preduzeće? Ako ste naivni, reći ćete da je u pitanju državna firma, čija je obaveza da upravlja nekim javnim dobrom, recimo vodom, putevima, prugama, osvetljenjem ili skloništima. No, ako ste iole odrasli, onda znate da je to jedna efikasna simbioza partije na vlasti i sindikata. Partija na vlasti nagrađuje svoje članove za uspeh na izborima postavljajući ih na zgodna direktorska mesta u javnom preduzeću, a predstavnici sindikata, u zamenu za lezilebovanje, ne talasaju nad nesposobnošću postavljenih direktora i aktivno, kroz radničke-sportske igre, kase uzajamne pomoći, sindikalne pozajmice i vaučere za letovanje i zimovanje, drže radnike pod kontrolom. Sve ovo plaćaju radnici ovog javnog preduzeća, kao i svi ostali radnici, kroz budžet ove naše, ili čija li je već, despotije.

Svaki direktor ponaosob kraducka u većoj ili manjoj meri, novogodišnji promotivni materijal se sakriva i traži kvartalno doštampavanje, gorivo se cisternama danonoćno doprema do službenih pumpi, novac se pere kroz ogromne račune za velike nabavke i ostale rehabilitacije; strukovnih radnika ima dovoljno, sitnoj boraniji se sistematski i po Zakonu o radu isplaćuje molitveni dodatak za započinjanje bilo kakvog posla, magacini su još uvek puni opreme i rezervnih delova, privatne firme pristaju da izdaju potrebnu robu na lepe oči, u nadi da će ući u taljenje sa državom, trenutni premijer i/ili ministar povremeno vikne DA NE MOŽE TAKO VIŠE i slično. Ukratko, idila.

Nastavite sa čitanjem… “Balada o bilo kom javnom preduzeću, koja od čitalaca očekuje da razmisle i odgovore na jedno jednostavno pitanje”

Једна од пре: 11

После те кафе, кренемо полако ка Зоћи. Успут је звао да провери јесмо ли устали, па смо тако знали да је устао и он. Ето, измислиш себи викенд а завршиш у клубу раноранилаца.

Није то далеко, у нашим мерама изађе четр ћошка, ал’ је низбрдо па изгледа још краће. Узбрдо је тешко, низбрдо је незгодно. Ал’ нисмо баш задрти равноземци, умели смо да се навикнемо и на то. Но се трудимо да идемо спорије, врућина већ почиње. Полако, уз зверање. И онда приметим свашта око себе.

11

(велика)

Овоме нисам могао да одолим. Из више разлога.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: 11”

Marketinška pasija po Tonusu

Rejoice, rejoice, we have no choice but
To carry on

U svojoj knjizi Ovaj svet može da bude bolji inkriminisani Janis Varufakis piše sledeće reči:

Mnogi će ti reći da tvoj otac ne zna šta govori. Da je ekonomija, ekonomska teorija – nauka. (…) Da ona (…) kombinuje matematiku, statistiku i logiku kako bi naučno sprovodila analiza socijalno-ekonomskih fenomena. Besmislice! Ekonomija možda primenjuje matematičkle modele i statistički metod, ali više liči na astrologiju nego na astronomiju. Ekonomija ne može da funkcioniše na takav [naučni] način (…) Nažalost, mnoge moje kolege ekonomisti, većina njih, opredeljuju se za to da se prave da su naučnici i na taj način završavaju tako da što više podsećaju na astrologe, eventualno na teologe koji pokreću matematičke dokaze o postojanju Boga, na crkvene moćnike koji ulažu u neznanje i sujeverje onih što žive u stanju zabrinutosti za sopstveni opstanak i u strahu od onoga šta će biti sutra.

E, sada ćemo da vidimo šta ćemo sa ovim rečima, ali pre toga mora da se desi kakva muzika:

Nastavite sa čitanjem… “Marketinška pasija po Tonusu”

Једна од пре: зрно кафé

Те тако некако решим да опајем прашину са ове серије… и натрчи ми под рндалицу нешто из оне кафанске. Еј бре, коњу, кажем себи, па том си приликом нашкљоцао онолико, и мора да си нешто од тога паркирао за…

Пази, јесам. Дакле, наредних неколико ће бити о том боравку у Крагујевцу, последњег августовског викенда 2014. Хронолошки, прво дође ово:

eos_3251020140830_ 8_12_10

Велинка)

Сам се себи чудим што сам изабрао фотку снимљену у стерилном амбијенту пред дућаном, кутијом сивом, безличном и истом као и пет милиона других сивих кутија. Али…

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: зрно кафé”

Utovar nedeljom, 8. novembar

Nećete od mene bubanj praviti!!!

Ovo su "oni", to je barem jasno

Naš napaćeni narod je već neko duže vreme na tapetu. Počevši od velikomasona (mada ni malomasoni sigurno tu ne zaostaju) i njihovih zavera potpomognutih Vatikanom, svi su se obrušili na nas kao na dežurne krivce za svakojako zlo u ovom svetu. Tu prednjači Holivud (znači cionisti) koji malo-malo izbaci neko ostvarenje u kome je antagonista Srbin čo’ek s imenom tipa Majloš Gregoriev (obavezno anglicizovanje ličnog imena i prezime koje bez izuzetka mora da bude bugarsko, rusko ili makar hrvatsko jer, zaboga, u čemu je razlika?). Krivi smo za svaki filmski pokušaj podmetanja bombe u Njujorku, otmicu jeroplana i slično, a uskoro će nas nabediti za globalno otopljavanje, istrebljenje Banermanovog zovoja i to što je neka sojka u švedskom „Velikom bratu“ slomila nokat otvarajući konzervu smrdljive haringe.

Možemo mi upirati svim silama i ubeđivati beli svet kako nije u redu satanizovati ceo narod zbog toga što je gomila ovdašnjih budala pre dve decenije napravila neku gomilu sranja, kako se ne može praviti stereotip od ekstrema i slično, ali džaba. Stoga nam ne preostaje ništa drugo već da nastavimo sprovođenje naše miroljubive politike prema ostalim narodima, gde ćemo izdvojene slučajeve posmatrati baš kao takve i ne biti netrpeljivi prema nekome ko dolazi iz neke zemlje gde je šačica idiota na vlasti ili u nekoj drugoj instituciji uradila/rekla nešto što nam baš ne odgovara.

U svetlu toga, direktor Centra za kulturu Požarevac, Dragi Ivić, odbio je pre par dana ponudu kolašinskog pozorišta da nastupe u njegovom gradu jer su „predstavnici Crne Gore podržali naše dušmane, Šiptare sa Kosova, u nameri da budu primljeni u Unesko i pridružili se na taj način čoporu koji bi da nastavi sa komadanjem srpskih svetinja”. Bravo Dragi, Srbine, sjajan čin u maniru onog vica kada ljudožderi uhvate Amera, Engleza i jednog našeg mučenika, oderu ovu dvojicu, naprave od njihove kože bubanj i zatim pitaju Srbina da li ima li poslednju želju – ovaj zatraži šilo i krene da se bode uz povike „nećete od mene bubanj praviti!“.

Razlika je očigledna, zar ne?

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 8. novembar”

Troilos ist, glaube ich, in München

Отприлике 2003 ми се заломило нешто слободног времена (читај: остао без посла) па сам између друге разоноде (јурњаве за огласима и цимања познаника имејлом за рукав) кренуо да шврљам по тим равним мрежама. Наватао се читав талас којекаквих забачених бендова из периода прогресивног рока.

Кресиду” сам до јуче бркао са “Пешчаном ружом” те сам тако мислио да су Французи, ал’ јок, као и већина те булументе, Енглези. Немам појма ни ко су ни шта су, ал’ ова ствар ми се некако увек нађе на плејлисти (и то на обетри).

Зашто имам три плејлисте? Па… испало је да ми треба.

Nastavite sa čitanjem… “Troilos ist, glaube ich, in München”

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)

Da li sam se navrzao čoveku? Jesam. Da li se on navrzao nama? Jeste.

– Ne znam šta da radim. Glas mi je slab. Slab. Ako bih dobio mesto u toj biblioteci, to bi me opet vratilo na vrh. Ali taj… taj tamo šef biblioteke mi ga neće dati.

– Kako se zove?

– Miro. Neće mi ga dati. Kaže da nemam šanse. Glavni karakter je tip kao ja. Ne bih čak ni morao da ga glumim. Kume, ne znam šta da radim.

– Možeš li da se ponašaš kao muško! Šta je tebi? Postao si vojvođanski pederčić koji cmizdri poput žene? Smešno. Provodiš li vreme sa porodicom?

– Naravno.

– Dobro. Jer čovek koji to ne radi, nikada i ne može da bude pravi muškarac. Odmaraj se. A za mesec dana, vojvođanska zverka će ti dati šta želiš.

– To je prekasno. Dele biblioteke sledeće nedelje.

– Daću mu ponudu koju neće moći da odbije.

Nastavite sa čitanjem… “Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)”

In memoriam: Kalaf Ibrafim Afdal (1944-2015)

Prokleta da si, Ameriko

Državljanin Iraka Kalaf Ibrafim Afdal (71) preminuo je rano jutros na parkingu benzinske pumpe na autu-putu kod Paraćina, piše Blic. Afdal se prilikom ulaska u Srbiju predstavio kao državljanin Sirije. Od osoba koje su putovale sa njim saznajemo da je Afdal bolovao od raka na plućima. Po nalogu tužioca u Jagodini telo je poslato na obdukciju u Paraćin.

Nastavite sa čitanjem… “In memoriam: Kalaf Ibrafim Afdal (1944-2015)”