Dođu, tako, neka čudna vremena kad pametni odu daleko, budale ostanu blizu, a fukara zavlada. Kada čovekoliki trijumfuju, čestiti se stide, a govna isplivaju.
Nastavite sa čitanjem… “Stecište onih koji ne smeju da misle svojom glavom”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Beležimo pojave na koje ne ostajemo ravnodušni
Dođu, tako, neka čudna vremena kad pametni odu daleko, budale ostanu blizu, a fukara zavlada. Kada čovekoliki trijumfuju, čestiti se stide, a govna isplivaju.
Nastavite sa čitanjem… “Stecište onih koji ne smeju da misle svojom glavom”
Ponekad je teško razumeti kolika je ta voda ako je ne vidiš uživo. Ova slika to nadoknađuje. Pruži sliku preko celog ekrana.
Tužno, ali fascinantno. Ovo je jedan od najboljih kadrova poplave koje smo ovih dana videli.
Upamtite da od vitalnosti ovog mesta zavisi da li ćete imati struje preko celog dana, bez prekida.
Ovih dana, Gugao je obeležio 40 godina od nastanka Rubikove kocke.
Zastao sam na minut ispred TV-a kad sam video da govori Jovan Memedović. I uhvatih zrelu misao: deder da je parafraziram pre nego što mi iščili…
Ako postoji jedno dobro iz ove nesreće koja nas je snašla, to je saznanje da smo mali i nemoćni pred prirodom i da se ne može protiv poretka koji je priroda zamislila. Pogotovo: mi smo ovde imali mnogo sreće kada je reč o prirodnim katastrofama: nemamo ciklone, nemamo zemljotrese i cunamije, nema vulkana…
Kako to negde u svetu izgleda, kako je moguće da “superćelija” postane predmet pukog interesovanja ljudi, a ne predmet straha jer je prečesta pojava, a svi već imaju skloništa ispod kuće i preostalo im je još samo da se zajebavaju, predmet je ovog video sadržaja.

U Beranama (selu Budimlja, zapravo) je 2. maja 2014. godine održano međunarodno takmičenje paraglajdera u preciznom sletanju.
Pet ili šest sati pre nego što je voda sa provaljenog nasipa reke Kolubare stigla do Obrenovca, opštinske vlasti su odlučile da nema potrebe širiti paniku sirenama za uzbunjivanje. Zahvaljujući toj mudroj i premudroj odluci, građani su bili u prilici da iskuse jedinstveno zadovoljstvo vožnje čamcem ulicama svog gradića.
Ovaj film nema ni početak ni kraj. To je simbolično, To je vrlo simbolično.
Pomozite unesrećenima ako imate načina. Što pre, ako možete. Ne zaboravite ni to da će pomoć ljudima biti potrebna i kad ova nesreća prestane da bude medijski atraktivna, jer ovaj medijski blesak će poroći kroz nedelju dana, a muka onih koji su izgubili sve trajaće još dugo.
Gamadima koja su se u ovoj nevolji pokazala kako su se pokazala bavićemo se posle.
Ne treba se opirati idejama za koje njihov davalac kaže da su dobre i da će rešiti probleme. Evo, recimo, Adis Abeba…
Pa ti sad idi na posao pešice ako smeš.
U mojoj se kući oduvek slušala kvalitetna muzika, bluz i džez najviše, ali se ni Dragstor ozbiljne muzike nije preskakao. Pratili su moji matori i Nikolu Karaklajića, kao i sve ostalo što je uz njega išlo. Lepo zvuči, zar ne? Još kad bi bilo istina, gde bi mi bio kraj!
Naravno da svake godine gledam Eurovision Song Contest (u daljem tekstu: Eurosong). Od kad postoje, gledam i polufinala. Obzirom na očekivano nizak kvalitet muzike koju Eurosong nudi, tih nekoliko sati koristim za tradicionalno (da prostite) druženje sa porodicom. Dešava se da me poneka pesma zaintrigira, što se ove godine desilo čak dvaput: prvo je to učinila učinila albanska predstavnica Hersi kao glavno lice pesme za koju mislim da ima dovoljno unutrašnje energije za prevazilaženje takmičenja u kome je učestvovala, da bi me zatim, kao retko kada tokom eurosongovskih šegačenja, kupio gruzijski-a-post-purple-blekmurovski The Shin and Mariko.
Eurosong je nekada bilo prestižno takmičenje čiji su organizatori, presahlih bedara, pažljivo čuvali ono što su mislili da muzika treba da bude. Pobednika su određivali jednako impotentni žiriji, pobeda se priželjkivala, a poraz podnosio uz škrgut zuba. Turci su nam tradicionalno davali dvanaest poena dok su plagijati prethodnih pobednika pokušavali da se na zadnja vrata dokopaju pobede. Sa raspadom Sovjetskog Saveza i širenjem globalnih komunikacija došlo je i do promena u formi Eurosonga: organizaciju je preuzela LGBT populacija, o pobedniku u manjoj ili većoj meri odlučuju glasovi publike, a pobeda i posledična organizacija sledećeg takmičenja je postala noćna mora i najgora kletva svakojakih direktora televizijskih javnih servisa, zbog čega plagijatori i ostale sprdačine sada služe da osiguraju toliko željeni poraz.