Srce uvek kuca napred

Od kad koračamo po kamenu, jednu istu priču sebi pričamo. Priču o srcu koje ne kuca za jednog.

Sve je počelo tiho. Ne pitaj kad, gde. Ali je počelo. Širilo se, nekada brže, nekada sporije. U jednom krajičku se stvorio kamen. Toplota mu je nanela vrednost. Pala je kiša, rodio se život. Zelen, širok, i mali i veliki. Srce je prokucalo, da život oživi.

Nastavite sa čitanjem… “Srce uvek kuca napred”