Kupujte po bojama

Izvedba jednog umetnika šalje sublimiranu poruku o besmislenosti potrošačkog društva.

Marco Ugolini je neko koga bismo danas najlakše opisali kao crossover aktivistu koji, po sopstvenim rečima, koristi sve raspoložive medije u nameri da istraži teritorije između umetnosti i dizajna. Fasciniran svojom okolinom, u kojoj njegovi radovi najdirektnije funkcionišu, on postavlja svoje objekte istraživanja u nesvakidašnje ogoljen prostor u kome postaje jasno da živimo u eri prodaje magle i sumaglice.

U tridesetak performansa čije arhivske zapise izlaže na sajtu, Ugolini razotkriva maske; pritom, on dokazuje da najveću masku čini upravo ljudsko ponašanje. Ugolini učini da sprajtovi od nekoliko piksela postanu izgubljeni u prostoru, a životinje izrađene od gvozdenog lima (u prirodnoj veličini i mase približno iste kao živa životinja) unete u prirodni ambijent predstavljaju poruku o ugroženosti vrsta zbog eksploatacije tog istog gvožđa.

Ugolini zna da posao umetnosti nije da bude lepa, nego da šokira i natera na razmišljanje. Zato on ne preza ni od destrukcije: kada nalupa zid potpuno nove biblioteke jajima punjenom akrilnom bojojm, on svoj iskaz završava pseudo-potpisom pomoću šablona i spreja. Boja je oprana sa zida, ali je poruka shvaćena: čak su akademski krugovi potakli da se ogromna i jednolična siva površina oplemeni na neki način, i to je dovelo do javne rasprave.

Potrošačko društvo je posebno na tapetu ovog umetnika: pored šest fotografija na kojima su potrošačke korpe pune artikala iste boje, Ugolini nije propustio da obavesti gledaoce da je na kraju vratio artikle u rafove i da, zapravo, nije ni imao nameru da ih kupi. A poigravajući se rečju “consume” (što znači kupiti, ali i uptrebljavati nešto dok to ne bude potrošeno ili uništeno), Ugolini nam predstavlja sveću sa 25 fitilja i podseća kako osoba u visoko razvijenoj zemlji troši 25 puta više energije od osobe koja živi u zemlji u razvoju.

Ima toga još na sajtu Je Suis Mon Rêve: posetite sajt i pogledajte izložene radove i performanse.

Helena lijepa i ja u kiši

Moji stari drugari već znaju da je ovo jedan od mojih all-time favorita.

Album Rođenje Drage Mlinareca iz 1975. je jedan od meni najdražih albuma eks-jugoslovnske scene. O tom albumu ćemo potanko kad dođe vreme u okviru serijala o mojih 125. Hajde da večeras zajedno čujemo kapitalnu numeru sa tog albuma.

Onaj prvi deo sam nekad rado svirao u nekom svom aranžmanu; čak sam varirao onu liniju basa kroz neke akorde. Kažu ljudi da je to dobro zvučalo. A tek tekst…

Želite znati, Heleno lijepa,
da l’ pred vama stvarno skitnica stoji
il’ i mene, kao i vas, progone ljudi psećih glava
i psi s licima vlastitih gospodara…

Bilo je to nešto od najbolje rock poezije tog vremena.

Mnogo, mnogo kasnije, Josipa Lisac je otpevala zamalo-pa-konačnu verziju te pesme, sve sa recitovanim tekstom u središnjem delu (autorka beše neka Josipina ispisnica). Postoji audio zapis sa koncerta aranžiranog u čast Drage Mlinareca, kad su mu 2005. uvalili nagradu “Porin” za životno delo; zapravo, imam negde i TV rip tog koncerta. Josipina izvedba “Helene” je zvučala tako dobro da sam joj odmah oprostio što ne zna osnovni tekst. Poslušajte.

I opet sam se naježio.

Treća verzija vredna pomena ne postoji.

Preko svake verovatnoće

Negde sam, davno, čuo ili pročitao: verovatnoća da vas grom udari jednom u životu je dovoljna da bi trebalo da se zabrinete. A šta onda da kaže ovaj jadnik?

Njega je grom lupio dvaput… u četrdeset sekundi.

 

A onda je otišao kući.

Sad sledi ono pravo pitanje: da li je ovaj čovek baksuz ili srećković?

(Via)

Zapanjujuća fotka

Ne mogu da prenesem sliku jer me copyright sprečava, ali mogu da vas uputim na nju.

Mislim da sam vam već pominjao sajt 1x.com. Taj foto portal pohodim redovno, a čak sam našao i “prljavi” način da skinem i arhiviram sve fotografije odande. Od ne znam ni ja koliko foto portala koje sam posetio do sada, ovaj nije prevaziđen po kvalitetu (ne računam profile raznih profesionalaca i neke izuzetne, ali fahovski usko orijentisane portale).

Jutros sam zatekao fotku koju ne mogu da prepričam.

Posetite i ceo profil ludaka koji je autor te fotke. Lik je očigledno sklon bizarnim aktovima, što nije svakom po volji. Ali te fotografije su vredne uvažavanja barem zato što su tehnički besprekorne.

(Via)

Art Project, powered by Google

Zamislite tehnologiju koja se koristi za Google Maps Street View u kombinaciji sa najkvalitetnijim mogućim fotografijama odabranih objekata. Sad tu zamisao smestite u neke od najčuvenijih galerija na svetu. Rezultat je takav da zastaje dah.

Ne znam koliko bi čovek trebalo da bude tvrd na srcu i pameti, pa da ostane imun na izvedbu inicijative Art Project. Za to sam saznao tek pre nekoliko dana, nakon što mi je prijatelj skrenuo pažnju. Već prvi “letimični” pogled na sajt mi je oduzeo dva dragocena sata, i to sam se doslovno silom naterao da prekinem pregled, jer sam imao druge obaveze.

Reč je o inicijativi koju je Google sproveo sa (zasad) šesnaest čuvenih galerija. Kada izaberete galeriju iz prostog menija, naći ćete se u virtuelnom prostoru i moći ćete da šetate njime. Prava pikanterija počinje ako vidite znak plus pored slike ili ako odaberete neku od slika sa posebnog menija pored odabrane galerije: prelazite u režim detaljnog pregleda slike u potpuno vernom prikazu boja. A koliko je detaljno, pokazaću vam na jednom primeru. Elem, znate li sa koje je slike uzet ovaj detalj?

Detalj preuzet sa slike na sajtu http://www.googleartproject.com

Ne, ne bih znao ni ja (usput, ovo nije najveći zum!)… Ali, očigledno je: vide se svi detalji koje je ostavila četkica na platnu. Obratite pažnju i na teksturu tkanine koja probija.

Nastavite sa čitanjem… “Art Project, powered by Google”

Moja domovina

A šta tu ima veliko da se priča, reče autor i odreknu se dijaloga… Fenomenalna kinematografska minijatura Miloša Radovića iz 1997.

Auh, brate.

Postoji samo jedna loša misao koju ovaj film izaziva, iako to zapravo nije krivica autora. Elem, više je rečeno u ovih desetak minuta nego u deset prosečnih srpskih filmova iz poslednjih godina. A ako vam nije stalo do toga, uživajte u perfektnim kadrovima i ugledajte se na protagoniste filma.

Miloš Radović je važan čovek. Da iskoristim priliku i sad pomenem ono što sam zaboravio prekjuče: on je, takođe, autor one minijature “Iznenadna i prerana smrt pukovnika K. K.” u kojoj postoji… Jeste li prebrojali kadrove? Niste? Prebrojte ih sad!

(Via)

Nije se šaliti sa Lukom Brazzijem

Najpre bi čovek pomislio: slika k’o slika. Neko će se i setiti imena lika iz filma The Godfather. Ja sam se setio odmah, jer odavno pripadam klubu obožavalaca Luke Brazzija.

A onda tek primetite da Luka Brazzi zapravo mrda.

...And may their first child be a masculine child...

Ovaj animirani GIF je pokupljen sa tumblr bloga na kome ima još bisera iz poznatih filmova. Neke od ovih animacija su baš strefljene, poput ove, ove i ove. Brrrr!...

(Via)

Balansiranje kakvo niste videli

Najpre ćete pomisliti da nije vredno devet minuta vašeg vremena. Onda ćete se zainteresovati. Onda ćete i sami usporiti svoje disanje.

U nekim trenucima ćete pomisliti da nije istina. A onda će sam umetnik na kraju razuveriti sve neverne Tome.

Kada pogledate ovo, oni žongleraji sa lopticama će vam ličiti na obični ping pong.

(Via)

Google u slavu Johna Jamesa Audubona

Danas je 226 godina od rođenja velikog ornitologa, pa je objavljen novi Google doodle u tu čast.

 

Džon Džejms Odubon (John James Audubon) je imao pomalo surov, ali veoma efikasan način da crta ptice koje je proučavao, a beležio je sve redom duž američkog kontinenta. Naime, imao je običaj da ubije pticu, a zatim da je uz pomoć žica namesti tako da maksimalno izgleda kao da je ptica u nekom pokretu u svom prirodnom okruženju. Takav pristup je bio nov u to vreme, u prvoj polovini 19. veka. Njegov uticaj na razvoj biologije i, posebno, ornitologije, nauke o pticama, nemerljiv je. Usput, smatra se da Odubonovi crteži ptica imaju i nesporno visoku umetničku vrednost.

U pretrazi koju danas nudi Google, posebno pogledajte zanimljivi članak u kome se govori o Odubonovoj originalnoj knjizi koja je u par navrata dostigla rekordne vrednosti na aukcijama.

(Via)

Kako se ne pravi sajt radio stanice

Eh, što ti je muka. Koriste Internet, a ne znaju kako da ga koriste pravilno.

Previše ste agresivni za moj ukusDa ne budem na kraj srca: nemam ništa protiv Radio Kikinde. Tačnije, baš me briga za njih. Neka rade, i treba da rade, a ja biram da ih ne slušam. Razlozi tome su razni i nisu važni; neka cveta hiljadu cvetova.

Nego sam iznenađen onim kako izgleda i funkcioniše sajt Radio Kikinde. I to veoma neprijatno, da budem konkretan. Pobogu, pa ja sam imao informaciju da su tamo počeli da duvaju neki novi, tobože pozitivni vetrovi. Izgleda da sam ja to zapravo čuo samo izjavu političkog istomišljenika, a ne nekog ko je sklon kritičkom razmišljanju.

Radio Kikinda pripada javnom preduzeću Informativni centar u Kikindi. U prevodu na srpski, to su oni koji treba da služe kao servis građanima, a o medijima treba da znaju sve. Evo, izgovaram naglas: u Informativnom centru u Kikindi rade i odlučuju osobe diskutabilne kompetentnosti. Zašto tako tvrdim? Zato što prepoznajem eksplicitne dokaze da oni Internet smatraju marginalnim medijem i daju veb resurse na upravljanje osobama koje ne znaju da urade posao kako treba. I to znači onako, žestoko, da su baš zeznuli stvar. Kao digresiju, dajem vam na čitanje jedan članak čoveka koji i te kako zna šta govori. To što Miloje tamo govori predstavlja prst u oko (i treba), jer je to otvoreno pismo zasnovano na suvim činjenicama.

Može biti da grešim. Može biti i da Internet stvarno nije bitan (ama, istina: i ja ponekad tako mislim), ali nije na informativnoj kući da se tako ophodi prema mediju sa najvećom penetracijom u stanovništvo. Izneću svoje dokaze, a vi ih ocenjujte do mile volje. Idemo.

Nastavite sa čitanjem… “Kako se ne pravi sajt radio stanice”