Glava 2: Moskva. Trg Kurske stanice.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiPošao sam preko trga – tačnije, nisam pošao nego sam se povukao. Dva ili tri puta sam se zaustavljao i skamenjivao se u mostu da bih savladao mučninu u sebi. Jer u čoveku nije samo jedna, fizička strana; u njemu je i duhovna strana i – više od toga – mistična strana, nadduhovna strana. Tako sam na trgu svakog trenutka čekao da počne da me muči sa sve tri strane. I opet sam se zaustavljao, i opet se skamenjivao.

– Kad si juče kupio svoje poklone? Posle pelinkovca? Ne, posle pelinkovca mi nije bilo do poklona. Između prvog i drugog pelinkovca? Ne! Između njih je bila pauza od trideset sekundi, a ja nisam nadčovek da bih za trideset sekundi nešto uspeo da uradim. Nadčovek bi pao posle prve čaše pelinkovca, drugu ne bi ni popio… Onda, kad? Milostivi bože, koliko je na svetu tajni! Neprozirna zavesa tajni! Pre koriandrove ili između piva i slatkog likera?

Milostivi bože, koliko je na svetu tajni! Neprozirna zavesa tajni!

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Skrivena moć osmeha

Smejte se! Makar se smešite! Duže ćete živeti! Tako tvrdi jedna studija sprovedena na univerzitetu u Berkliju.

Kao i obično, konferencija TED donosi brojne zanimljive prezentacije i predavanja. Iako zasnovano na pomalo predvidljivoj tezi, ovo predavanje nas zapravo tera na dublje razmišljanje. Mene je podsetilo na neka sebi davno data obećanja. Pogledajte i donesite sopstvene zaključke.

Uzgred, još nema titla na srpskom. Dao sam sebi slobodu da povežem titl na bošnjačkom; neko vreme je radilo, a onda je počela da se pojavljuje neka glupa poruka o smanjenoj bezbednosti; onda je ta poruka opet nestala… Neću da menjam URL, očekujem da će biti rešeno na kraju. Ako vam se desi ta poruka, izvinite. Izaberite sami titlove po sopstvenom nahođenju ili ih isključite ako vam je tako zgodnije.

Obratite pažnju na prezentaciju slajdova koje predavač vrti. Taj vid grafičke prezentacije je neuporedivo zanimljiviji od sistema slajdova u PowerPointu i sličnim programima.

Ovo kratko predavanje je u meni izazvalo par talasa misli… Posle svega, moje kratko pitanje glasi: ako bismo se smešili na silu, čak i ako nam ništa nije veselo i smešno, da li bi to benigno samozavaravanje izazvalo i neke druge, sporedne i neželjene posledice? Da li bi posle nekog vremena pretegnulo pozitivno osećanje spokoja ili bi se ipak ukazao neki mentalni procep? Poznavao sam neke osobe koje su pokušavale da primene na sebi nešto slično; na kraju je pobedila frustracija. U jednom slučaju, završilo se jako loše.

Moj lični stav je štogod jednostavniji od pokušaja da facijalnim grčem indukujem dobro raspoloženje. Ne mora da bude veselo i ne mora da preteže osmeh donje polovine lica dok su oči prazne. Mnogo isplativiji ideal, onaj kome sam se prilično približio, jeste da živim životom bez potrebe da lažem. Bilo koga. Bilo zbog čega. Takav način života meni prija.

(Via)

Glava 1: Moskva. Na putu prema Kurskoj stanici!

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiPovodeći se od tuge i hladnoće pošao sam desno. Oh, taj jutarnji teret u srcu! O, iluzornost nesreće! O, nepopravivost! Čega je u njemu više, u tom teretu, koji još niko po imenu nije nazvao? Čega je u njemu više: uzetosti ili mučnine? Iscrpljenosti nerava ili smrtne tuge negde u blizini? A ako je svega podjednako, onda je ipak nečega više: skamenjenosti ili groznice?

Ništa, ništa – rekao sam sebi – zaštiti se od vetra i polako idi. I diši retko, retko. Diši tako da kolena ne bi klecala. Idi bilo kuda. Svejedno kuda. Čak ako pođeš levo, dospećeš na Kursku stanicu, ako pođeš pravo – opet na Kursku stanicu; ako skreneš desno – i sad na Kursku. Zato skreni desno da bi verovatno dospeo tamo. O, šteta!

O, efemernosti! O, najnemoćnije i najsramotnije vreme u životu mog naroda – vreme od svitanja do otvaranja prodavnica. Koliko je sedih ono uplelo u nas, u beskućne i tužne tamnokose! Idi. Venjička, idi.

Ništa, ništa – rekao sam sebi – zaštiti se od vetra i polako idi.

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Me and my droogs had some milk plus…

Ovih dana se obeležava 40 godina od premijere kultnog filma Paklena pomorandža (A Clockwork Orange, Stanley Kubrick, 1971). Net je pun informacija, a najzanimljiviju do sada nađenu delim sa vama.

Gettin' ready for some ultra-violence

Nema mnogo filmova u istoriji kinematografije koji su tako efikasno polarizovali publiku. Ko god je gledao taj film, završio je sa jakim utiskom, možda najjačim mogućim. Neki se kunu u film; neki ga mrze i proklinju. Ima spomeničara koji tvrde da je taj film kriv za razno nasilje (e, ti su mi omiljeni). Sledeća scena je za njih.

Nastavite sa čitanjem… “Me and my droogs had some milk plus…”

To je bilo neobično…

Ovako nešto je mogao samo Žilnik da sastavi u dokumentarac… Nadrealno.

“I posle, kada mu je bilo dosta…” Joj, kada mu je bilo dosta što me je tukao… Eto: otkrili smo odakle potiče ono čuveno “a onda će ti Đura oprostiti što te je tukao”.

Vašoj pažnji predajem ceo dokumentarac “Ustanak u Jasku”, koji je Želimir Žilnik snimio 1973. godine. Film je dvodelni na jutjubu: evo linkova na prvi deo i drugi deo.

Sutra je noć muzeja

Samo prijateljsko podsećanje: u subotu, 14. maja, u periodu od šest popodne do dva po ponoći održava se Noć muzeja kojekuda po Srbiji. Ovo je jedna od najlepših, a koliko znam i najuspešnijih inicijativa omasovljenja kulture kod nas.

Podržite, i to ne samo zato što je red, nego zato što izvesno nema pametnijeg načina da provedete majsko subotnje veče. Povedite u šetnju nekog do koga vam je stalo, držite se za ruke dok se šetate i posetite najbliži muzej koji ima večernji program. Čak postoji realan rizik da naučite nešto. To je rizik koji ja svake godine preduzimam i nisam se nijednom pokajao 😀

Noć muzeja u Kikindi. Vidimo se!

U Kikindi je uvek zanimljivo. Izvestiću. Ako mi dozvole da koristim stativ, možda ću čak i fotografisati dok budem tamo. Slutim akutni napad kulturnog ponašanja, pa postoji realna opasnost da ću pitati za dozvolu. Nadam se da neće biti previše svedoka da rastrube okolo moje skandalozno ponašanje.

(Via)

I ja sam Srbija

Citat dana dolazi od onih koji mi bez pitanja uzimaju novac za svoj rad, krijući se iza državne uredbe, pri čemu im ne smeta da prekidaju program, čak i informativne emisije, reklamama čije emitovanje masno naplaćuju. Oni sebe nazivaju Javnim servisom. Ja ih nazivam javnom brukom.

Posle sinoćne utakmice, cela Srbija je u šoku.

Maja Žeželj,
Drugi dnevnik RTS
12. maja 2011.

Slažete li se sa ovim?

Evo, ja odgovorno izjavljujem da sam državljanin Republike Srbije, da se nalazim na teritoriji Republike Srbije, da nisam napuštao teritoriju Republike Srbije duže od četiri meseca i da nisam ni u kakvom šoku. Pogotovo zbog nekakve utakmice u sportu o čijoj stvarnosti činjenice ne razumeju samo oni koji to ne žele.